Bez ikakve prethodne najave, legendarni David Bowie ovog je tjedna prekinuo desetogodišnju mirovinu briljantnim singlom „Where Are We Now“. Svjetsku glazbenu scenu iznenadni je povratak jednog od najvećih talenata 20. stoljeća potresao do te mjere da čak i u britanskim kladionicama možete staviti novac na mogućnost da Bowiejev novi materijal po pitanju prodaje nadmaši čak i nadolazeća izdanja Lady Gage i sličnih joj pop-zvjezdica. Tim povodom, prisjetit ćemo se ključnih trenutaka i detalja iz gotovo pola stoljeća duge karijere genija koji je čitav život posvetio eksperimentu i gotovo patološkoj želji za promjenom, ukratko – pravom rock kameleonu.
Prve koncerte održavao je još kao maloljetnik, redovno mijenjajući umjetnička imena i (pogotovo) izgled, zbog čega se naizmjenično pretvarao u akustičnog hipi trubadura, psihodeličnog rokera ili klauna pantomimičara u videu za jednu od prvih mu zapaženijih skladbi, ekscentričnu baladu „Love You Till Tuesday“. Stvari je s mrtve točke početkom sedamdesetih konačno pokrenula briljantna „Space Oddity“ kojom je nagovijestio rađanje svog veličanstvenog izvanzemaljca, Marsovca po imenu Ziggy Stardust. Njegova kreacija predstavljala je kraj hipijevskih šezdesetih i stvorila glam-rock te tisuće tinejdžera s obje strane Atlatnika pretvorila u suludo našminkane i maskirane likove kakve je dotad bilo moguće vidjeti samo u niskobudžetnim SF filmovima. Među prvima je shvatio koliku moć može donijeti manipuliranje medijima zbog kojeg se u intervjuima redovno proglašavao homoseksualcem ili sablažnjavao dušebrižnike izuzetno otvorenim brakom s Angelom Bowie. Usred najveće slave, međutim, poslije samo nekoliko godina zauvijek je usmrtio Ziggyja i pretvorio se u Thin White Dukea, te psihodelične riffove zamijenio ušminkanim soulom na albumu „Young Americans“.
U to vrijeme, zbog pretjerivanja s drogama sve češće pada u mračna depresivna stanja koja je, uz pomoć Iggyja Popa kojeg je neposredno prije spasio doslovno ga izvadivši iz psihijatrijske bolnice, pretvorio u veličanstvene albume berlinske faze kao što su „Low“ i „Heroes“. Spomenute su ploče na neki način zakucale posljednji čavao u lijes punka te najavile dolazak čitave vojske mračnih, eksperimentalnih sastava poput manchesterskih Joy Division.
"Tamnu stranu“, međutim, također je ubrzo napustio te se u osamdesetima pretvara u klasičnu pop-zvijezdu serijom komercijalnih hitova tipa „Let's Dance“ i „China Girl“. Taman kad je većina pomislila da se Bowie, baš kao njegov nekadašnji ljubavnik Mick Jagger, pretvara u klauna, u narednom se desetljeću ponovno vraća eksperimentima te albumima „Black Tie White Noise“, „Outside“ i „Earthling“ daje do znanja nadobudnim klincima kako je još uvijek svjetlosnim godinama ispred njih. Zdravstveni problemi na čitavo su ga desetljeće ostavili izvan igre, no „Where Are We Now“ jasno je naznačila da na njega još uvijek možemo računati.
S obzirom na sve navedeno u ovom tekstu, nemoguće je predvidjeti što nam u narednim godinama priprema David Bowie. Naime, podjednake su šanse da na turneju krene kao zaslužna rock ikona i kao neka izvanzemaljska kreacija u usporedbi s kojom će kostimi Lady Gage izgledati kao nešto što ćete odjenuti za odlazak na tržnicu. Ono što od njega gotovo sa sigurnošću možemo očekivati je da će, kao i toliko puta do sada, snimiti niz fantastičnih pjesama.
