Umorilo me ovo sa Sanaderom. Kamo god pogledaš, iskoči kao Kosorica svojevremeno iz paštete. Onda mozgaš što napisati o svemu tome. Da pišeš kako je sve to jedna velika HDZ-ova sapunica, čija pjena prekriva gospodarstvo pred kolapsom? Već napisao. Da pišeš kako nema razloga za optimizam jer se ne radi o pobjedi zdravog sustava nad korupcijom nego jedne bagre nad drugom? Napisao i to. Da pišeš kako HDZ treba napustiti vlast, a možda i povijest? Napisao i to, više puta.
Šta ti onda preostaje? Preostaju ti metode Ćiće Senjanovića, a to će reći – stavit na se cvike protiv sunca, bundu protiv bure i put banke u splitskom centru. Provjeriti je li zaštitar Jakiša dočekao dvanaesti mjesec.
Zaštitara Jakišu upoznao sam prije tri mjeseca kad sam upao u tu banku platiti stanarinu i režije. Stojim u redu pred šalterom, metar, metar i po od one žute linije koja označava granicu privatnosti klijenta ispred mene. Ispred mene jedna splitska gospođa. Bakica dođe na red, krene sa snopom računa prema šalteru, ja ostajem gdje sam i bio, kad evo ti Jakiše s drugog kraja prostorije. Čovjek u pedesetim godinama. Obrati mi se službenim, skoro zapovjednim tonom.
"Momak, molin te, stani na crtu."
Ja se stiltao. Prvi put u situaciji da mi se u banci obratio zaštitar. Obično stoje negdje sa strane, čitaju novine, blese u prazno. Ali, ne i Jakiša. Jakiša je svoj posao shvaćao jako ozbiljno. Poslušam ga, naravno – radi tu, napravim dva koraka i stanem na crtu.
"Fala, momak", kaže, a onda mi objasni: "Vidiš da je ovi red ravno od ulaza. Nek stanu još dva čovika iza tebe, zakrči se prolaz."
"Dobro, ispričavam se", kažem. I dalje zbunjen.
"Sve u redu", kaže, a onda klimne glavom prema računima u mojoj ruci. "Računi?"
"Je", kažem ja.
To je on interpretirao kao signal da jedva čekam da malo proljudika sa mnom. I Jakiša krene. Čovjek je ustvari automehaničar koji je prije devedesetih radio u Autodalmaciji. Kad je ona skrahirala, zaposlio se u privatnika. S recesijom, a i novim automobilima "šta se popravljaju priko kompjutera", skrahirao je i privatnik, pa se Jakiša prekvalificirao u zaštitara i završio u banci.
Tu mi stvari postaju jasne. Čovjek je cijeli život proveo u interakciji s kolegama, s vlasnicima automobila koje je popravljao i sad se našao u situaciji u kojoj bi trebao cijelo vrijeme šutjeti, ali mu ne ide, pa se ovako ubacuje ljudima što čekaju i malo proljudika. Ovi se, naravno, potpuno izbezume. Navikli doći u banku kao na bankomat i sad se osjećaju kao da je bankomat progovorio. I tako Jakiša ljudika sa mnom dok ne iskrsne sljedeća "situacija". A ta je bila žena na trećem šalteru, koja je, nakon što joj je službenica vratila kusur i račune, krenula sve to spremati u novčanik, pa u torbu, pa... Jakiša odmah reagira. Dolazi do nje i kreće.
"Pa, gospođo, je li vidite da ima još tri metra šaltera desno od vas? Šta se problem pomaknit metar i tamo to lipo složit, da čovik iza vas može na red?"
Žena se, naravno, najprije zbuni, a onda ga posluša. Ipak je čovjek nekakva institucija u tom prostoru, moraš ga poslušati. Jakiša se vraća do mene.
"Nikako s njima na zelenu granu", žali se, "a najgori su mi oni šta dođu ovde pa ispunjavaju račune. Najprije priko reda pođe uzest uplatnicu, onda se namisti negdi pa to ispunja. Živi nered mi naprave. Pa šta je problem doma sve lipo pripremit, za Gospu blaženu!?"
Nasmijem se, a onda pogledam po banci malo bolje. Klijenti su već shvatili da Jakiša ozbiljno pristupa svojim radnim zadacima i sve je cakum-pakum. Svi redovi počinju na žutoj crti, ljudi se, kad spremaju račune i uplatnice, uredno miču sa šaltera, a oni koji ispunjavaju uplatnice rade to na za to predviđenim mjestima. Tu i tamo podignu pogled da provjere gdje je Jakiša. Jer – čovjek radi.
Ne može se on, koji je cijeli život proveo po autoradionicama, sada ufurati u to da sjedi negdje sa strane i čita novine. On ima svoje radne zadatke i revno ih obavlja. Usput malo proljudika s klijentima. Gledam njega, gledam tu mramornu banku oko njega.
Ne uklapa se Jakiša tu da ga jebeš. Pa si mislim: Jakiša, ljudino, izdržiš li ovdje još tri mjeseca, bit će to božićno čudo.
I stvarno. Upadam prije dan, dva u banku. Skidam sunčane cvike, otkopčavam bundu i pogledom tražim Jakišu. Nema ga. Banka pomalo kaotična kao i svaka druga – ljudi ne stoje na žutim crtama, ulaz već pomalo zakrčen, uplatnice ispunjava gdje tko stigne. A zaštitar, klinjo od nekih dvadeset, dvadeset pet godina, sjedi pored ulaza i čita novine. Prilazim mu i pitam ga gdje je Jakiša.
"Ne radi više ovde", kaže tip. "Dobija je otkaz."
"Zašto?"
"A kako da van rečen, bija je malo na svoju ruku."
