"Uspjeli su me smiriti, dati mi prijeko potrebnu hranu i jos nesto – casopis Ulicne svjetiljke. Prodaju ga beskucnici poput mene. Ljudi mi prilaze, razgovaraju sa mnom i pokusavaju pomoci. Zahvalna sam im, duboko iz srca, jer to je sve sto mogu dati od sebe. Vise nista nemam, ostao mi je samo moj sin, a njega mi nitko ne moze oduzeti", prica za Novi list 42-godisnja Rijecanka, nezaposlena, samohrana majka, s dvogodisnjim stazom beskucnice. Ponekad pronadu kakav posao i to je to.
Kako kaze, tesko je kad covjek ostane bez posla, grijanja, stambenog prostora. Kada ovrhe pocnu stizati jedna za drugom, postane neizdrzivo. "Slomila sam se. Imala sam osjecaj da nestajem. I tada je Bog odlucio da je dosta te sam postala prodavac Ulicnih svjetiljki i pocela ponovo zivjeti".
Ova hrabra zena samo je jedna u moru zrtava krize, koja je zbog gubitka posla izgubila zdravlje i krov nad glavom te s 19-godisnjim sinom bila prisiljena zivjeti na ulici, odnosno, potraziti neadekvatan smjestaj za sebe i svoje dijete.
Od danas do sutra
"Ljude, koje u medijima nazivaju 'malim ljudima', nikada necu tako zvati jer oni to nisu i nikada im necu moci zahvaliti na onome sto su ucinili i cine za mene i moga sina. U mojem domu ponovno ima kruha, ima hrane, dovoljno da vise nismo tako gladni, da prezivimo do sutra, zakljucuje sugovornica Novog lista.
"Do pocetka 2012. godine imala sam relativno normalan zivot, kredit, minus na tekucem. A onda se sve srusilo i uslijedila je jedna ovrha, pa druga, neplaceni racuni... Ocajnicki sam trazila bilo kakav posao, ali je sve bilo uzalud jer posao nisam nasla. Prolazili su dani jedan tezi od drugog sve dok u mojoj maloj trosnoj, ali suhoj kuci nije ponestalo hrane. Nista na ovom svijetu ne boli kao dijete koje je gladno, ali suti, ne zali se i ode spavati iako nije jelo nista cijeli dan", prisjeca se bolnih i gladnih dana kojih u njezinom zivotu nije nedostajalo.
"'Imam san', jednom prilikom izgovorio je te rijeci Martin Luther King, veliki covjek, borac za ljudska prava. Ta recenica cesto mi je na pameti. I ja imam san koji je meni trenutacno nedostizan, ali vjerujem da nece ostati samo san. Imam san o zaposlenju koje bi rijesilo moje ostale probleme. Sanjam i o tome da cu jednog dana proci rijeckim ulicama uzdignute glave i gledati ljude oko sebe. Sanjam o danu kada cu se napokon odseliti s ovog mjesta gdje trenutacno zivim. Sanjam o tome da cemo ja i moj sin zivjeti koliko-toliko normalnim zivotom, da ce i on naci posao. Sanjam i o danu kada ce moje ovrhe biti placene i ja napokon slobodna, ali to je zasada samo san", kaze ova zena, po struci pomocna kuharica, ali je obavljala razlicite poslove. Poslodavcima porucuje da se dobro snalazi sa stranim jezicima i spremna je prihvatiti svaki posao, za sto preporuca i svoga 19-godisnjeg sina, takoder nezaposlenog.
http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Prica-42-godisnje-samohrane-majke-Od-Istravina-do-beskucnistva
