Baš me zanima što je Damir Kajin kazao premijeru Zoranu Milanoviću nakon njegovoga govora na predizbornom skupu u Istri. Naime, govoreći o njemu kao kandidatu za istarskog župana premijer je kazao kako mu dužnost župana pripada kao "čast i mogućnost da nešto napravi". A onda je dodao nešto što mu je donijelo još jednu crticu u analima političke gluposti: "Između te želje i njezinog ostvarenja stoje birači, političke mašine, utjecaji, novac, ljudski razum i sitni interesi i nije mu lako", kazao je premijer i ostao živ. Dakle, birači i zdrava pamet stoje na putu Damiru Kajinu da postane župan. Kajin mu je na to mogao samo reći: "De, ne pomaži mi više, molim te."
Ostavite se ćorava posla
Tako nekako bismo mogli i mi ostali. De, ne pomažite više, jer ako će sav trud politike do kraja ove godine rezultirati sa, kako je najavio premijer, svega 2.000 novih radnih mjesta (čak i sa svim multiplikatorima, dakle, o radnim mjestima koja će se otvoriti oko tih 2.000, ne govorimo o više od ukupno 10.000 poslova u zemlji u kojoj nedostaje barem 150.000 radnih mjesta da bismo nezaposlenost vratili u podnošljive granice), možda bi bilo bolje da se ostavi ćorava posla. I koncentrira se na to da ne smeta.
Jer smeta. I to onako, temeljito. Samo kad pobrojite sve one silne agencije, povjerenstva, zavode, odbore, komisije, institute, nadodane ministarstvima i državnim tijelima shvatite koliko politika zapravo smeta, shvatite da nitko nema ni teoretsku šansu da u toj šumi nadležnosti i čuvanja vlastitog teritorija išta učini. Serijal članaka "Hrvatska koju ne poznajete" koji smo objavili proteklog tjedna, pokazao je koliko je raširena birokratska hobotnica koja nema nikakvog smisla osim da pogoni sebe samu. Iz jednostavnog popisivanja birokratskog aparata koji postoji u ovoj zemlji postaje jasno da na njega trošimo ogroman novac.
Nekima od tih direktora i ravnatelja skresane su plaće, istina, s bezobraznih na velike, ali samo zato što se politika osjetila uvrijeđenom jer su imali veće plaće od njih. Ali to je sića. Skupi uredi, tajnice, hrpetine zaposlenika koji ni sami ne znaju zašto rade posao koji rade još trojica u službama drugačijeg imena, vozači koji u skupim službenim automobilima voze raznorazne direktore, ravnatelje i ostalo, sa službenim mobitelima u džepovima... oni su i dalje tu. I zbog toga vrijeđa, prokleto vrijeđa bahatost vlasti koja objašnjava da arti-201305080442006 zapravo predstavlja uštedu od sedam milijuna u odnosu na prethodne ugovore. Ali ne postavlja se pitanje zašto pobogu 10.000 ljudi ima službene telefone! Ne postavlja se pitanje zašto su stotine i stotine službenih automobila koje voze službeni šoferi "sredstvo za rad" kako to naziva premijer. Zašto su povlastice i privilegije nešto o čemu se ne razgovara?
Privatni sektor je kada je kriza došla smanjio broj zaposlenika koji imaju pravo na službene mobitele, smanjio iznose koje plaća za pretplate, smanjio broj službenih automobila, prodao vozne parkove, kresao je i plaće i broj ljudi, učinio je sve da preživi. Država od toga nije učinila ništa. Politika je skresala plaće učiteljima i drugim javnim službenicima, sebe je izostavila. Hitne pomoći nemaju vozila, dužnosnici imaju BMW-e. Doduše, nije toliko problem što nema vozila, nego što nema ni ekipa Hitnih pomoći, pa je onda zapravo i svejedno.
Čemu ministar koji nema pojma?
Čemu silne agencije koje prate investicije kad tih investicija nema? Čemu ne znam koliko agencija koja se bave poljoprivredom kad je poljoprivreda praktički uništena? Čemu i Ministarstvo kad ministar na novinarsko pitanje da razjasni nejasnoće o uredbi o trgovini sjemenjem koju predlaže Europska komisija odgovara "da neće to biti baš tako" kako se boje aktivisti ekoloških udruga i kako lažu neki mediji. Bolje bi bilo da je iskreno rekao "nemojte mene pitati, ne znam vam ja ništa o tome". U Ministarstvu koje je za rečenu uredbu nadležno možda bi se i našao netko tko bi znao, ali nije smio/htio govoriti. Cijeli se ponedjeljak uoči Komisijinog predstavljanja rečene uredbe nitko u Ministarstvu nije, naime, želio javiti na telefon. Znam, zvao sam ih.
U njihovu obranu, doduše, moram reći da čak i kada se jesu pojavili u medijima, kao što je primjerice učinio gospodin mr. Stanislav Volenik, ravnatelj Zavoda za sjemenarstvo iz Osijeka, u Hrvatskoj uživo, morali su odgovarati na nevjerojatno glupava pitanja. Država bi se, naime, mogla ugledati na specijal-201012070191004-HRT po pitanju štednje. HRT-ovci su lijepo, bez puno istraživanja na koje se gubi vrijeme, snimili sugovornike za temu o sjemenju, koji su govorili o tome da će policija provjeravati što to uzgajamo u svojim vrtovima i onda su, nakon što je nakon arti-201305060701006 Tonija Borga, postalo jasno da o takvoj gluposti nema niti je ikada bilo govora, lijepo taj prilog pustili. Po sistemu, kad je već snimljen, a pitanja za goste u studiju pripremljena, šteta je baciti. Štedi se, što ćete. Na pameti osobito.
