Malo je frustrirajuće kad se ti trudiš i kad te preporuči veliki britanski The Guardian, a onda ti dođe inspektor i, umjesto da kaže: "bravo, momci, ajmo vam pomoć' da budete još bolji", on ode tamo i nađe da na jednom radnom ormariću nemaš lokot. Pa pod prijetnjom kazne od 60.000 kuna naloži da otkloniš grešku. Umjesto da kaže: "J**i ga, ti si strojovođa, ovo ti vino ide bolje uz ove čaše, ajde malo razmjesti ovako stolove", ili da savjetuje da stavim ključ na WC da ne dolaze ljudi s plaže pa da nemamo problema, ili: "nemoj nazvat' ovo jelo 'vako jer je zavaravajuće". J**i ga, lokot je važan!

Ovako nekako pretresao je ljeto Dalibor Petrović zadnji radni dan u radničkom odmaralištu "Reflektor" na Murteru. Strojovođa po zanimanju, poznat javnosti kao ljuti sindikalac koji je dopratio i otpratio generacije direktora HŽ-a, ali on je sindikalna konstanta kao kondukter u vlaku.

Čovjek britka jezika, koji rijetko viđenom elokventnošću crnim humorom secira metastaze društva u kojem vladaju birokracija i korupcija, onaj koji ne daje protivniku da spava jer će u sudnici ili birokratskom sporu zauzeti stav đavoljeg odvjetnika i s kirurškom preciznošću izvadi zakone, članke, propise, podzakonske akte, direktive, tumačenja i obraniti radnička prava i "satrati" protivnika.

I na kraju direktor "Reflektora", vjerojatno posljednjeg radničkog odmarališta na Jadranu kojeg su 60-ih godina prošloga stoljeća izgradili sami strojovođe, sindikalci, i do danas ga ljubomorno čuvaju na Slanici, ponajljepšoj plaži Murtera.

Odmaralište kao nekad

Probudite sjećanje kada su radničke obitelji za radničku plaću mogle ljetovati samo na korak do najbolje plaže, kad su jeli u restoranima u kojem su s pladnjem u rukama sretali kolege s posla, ali u izdanju boroleta, majica bez rukava i lagano opaljenog lica, kada je bilo manje važno je li spavaonica luksuzna ili je to najosnovniji krevet, ali doživljaj ljeta je bio tu – probudite baš to sjećanje, jer to je "Reflektor" i danas.

Bili smo na posljednji dan rada "Reflektora" na Murteru, to jutro sve je još bilo puno strojovođa koji su se odjavljivali na recepciji. Već negdje oko 11 sati sve je već bilo prazno, oko podne već je "pala" i terasa, sklonili su se stolci, tenda se rolala... Kao da je netko otvorio ventil na napuhancu, odmaralište je odjednom "splasnulo". Samo nekoliko dana ranije, razgovor s Daliborom bio je ovakav:

"Hoćete doći u četvrtak?"

"Može vikend?"

"Može ali... Bit će tu strojovođe. Zadnji je vikend sezone, zatvaramo, pozvali smo sindikalce na feštu. I nećemo biti tihi..."

"Ne smeta!"

"Onda dođite, stavit ćemo vas u zadnju kućicu, pa tko vam kriv!"

Pala je odluka, uzeli smo stvari što je pod ruku stalo i spremili se prenoćiti zadnji vikend u sezoni Reflektora. Spavaonica broj 17.

Tako je pisalo stajalo na pločici iznad drvenih vrata. Na krovu otpale iglice i gust miris borovine koja radi debeli hlad. Kućerak, tako bi se najbolje mogla opisati spavaonica od svojih 20-tak kvadrata, i u njemu bračni krevet, kraj njega još jedan krevet i između njih prostora tek da se provučete, a dvoje da se jedva mimoiđu.

Desno odmah kraj ulaznih vrata televizor, hladnjak u kojeg stane svega pokoji paket limenki piva (onako lijepo stisnutih u celofanu), koja salama i pašteta - sve što vam stane u jednu vrećicu iz dućana i ništa više.

Lijevo od vrata pregrada sa zastorom, iza zastora ogledalo prikovano za zid, stolić za odlaganje i ona viseći platneni ormar s odjeljcima u stilu pametnih rješenja za pospremit stvari u malo prostora. I to je sve od kućice. Balkon širok tek da se stavi plastična stolica, štrik za pokoji ručnik s plaže. Malo, skromno, krajnje jednostavno, to su kućice u Reflektoru. Ili točnije rečeno, spavaonice, baš onako kako piše na pločici iznad vrata koju je netko zalijepio još u Jugi prije 60-ak godina.

Ali i još nešto – beskrajno čisto, uredno, vidi se da dugi niz godina (a i desetljeća) tu nije ulagalo, ali da se netko danas baš vraški trudi da to sve dotjera. Zidovi friško oličeni, posteljina nova i besprijekorno zategnuta, prašina i dalekim kutovima ispod kreveta besprijekorno obrisana, komarnici zakucani na prozorima (ali tko nije zatvorio vrata uvečer, Bog mu pomogao da preživi noć s krvopijama). Nekako se u tim spavaonicama osjeti ljubav ljudi koji tu rade.

Noć je pala, čuo se žamor i grleni smijeh s terase Reflektora, strojovođe su stigle. Zasvirala se i harmonika, ali nije to bila ona buka koja ne da spavati ili zbog koje pucaju žilice u očima. Čuo se iskreni smijeh ljudi koji se druže, koji se opraštaju od napornog ljeta, koji su otpratili sve važne goste i raduju se sad s prijateljima. A sezona je bila...

"Najbolja ikad, čak 30 posto bolja od rekordne 2019. Neke smo ljude i odbijali, nije bilo mjesta. Većina ih je sa željeznice. Kako? Pa kad više digneš kvalitetu, nego cijenu, ljudi to osjete i dođu", govori Dalibor.

'Ove godine *ebački smo bolji'

Novinarskom oku nije promaknulo da su ove godine kućice pospremljenije nego koju godinu ranije, da se za ručkom pazi na detalje, da je beštek besprijekorno vojnički poslagan, da je sezonska salata "urednije" narezana, da je ponuda jela bogatija, smislenija, da ima nešto i za gurmane koji žele mesinu, ali i ribljih jela, a na kraju kao šlag na tortu da nude svježe i lijepo posložene kriške lubenice, sezonsko voće ili posudice s panna cottom.

A nije tako bilo još možda do prije tri godine, kada su u restoranu pazili da je sve čisto, ali ne baš da su vilice lijepo posložene. Ove godine nekako je drugačije.

- Je li ovo sada samo zato da se pokažete sindikalnim kolegama, koji su došli na zatvaranje? - provocirali smo.

- Možete pričekati s pričom idućeg ljeta pa nenajavljeno doći – odrezao je Dalibor samouvjereno i skinuo nas kao muhu s ramena.

Otkud takva vidljiva promjena?

- Nismo imali takvu navalu 2016., ali smo svake godine imali malo bolju ponudu. Ove godine otišli smo j*****i na bolje! Nećete to napisati j*****i, jelda? - pita, a mi potvrđujemo da hoćemo. On se primio posla u Reflektoru prije nekoliko godina kad je sve bilo pomalo u rasulu i na dobrom putu da se zatvori, sve se gasilo skoro samo od sebe. A onda su strojovođe zasukali rukave i oživjeli odmaralište s 30-ak kućica (ili spavaonica, sjećate se) na obali Slanica. Tko ne zna, to je kao Bogovićeva ulica Zagrebu, sama špica i ona plaža na koju se prvo ide kad se dođe na otok. I zbog toga trn u oku mnogima. Ali o tome ćemo malo kasnije.

I ne dam nam novinarski nerv da opet podbodemo pa pitamo kako je to kad je sindikalac poslodavac, kako je za njih raditi?

"Moji ljudi stalno su zaposleni, sezona počinje 15. lipnja, završava sredinom rujna. Ostatak godine i dalje su na punoj plaći, ali po ugovoru mogu raditi bilo što, pa i kuharica može ostatak godine kuhati za nekog drugoga, ali i dalje ima našu plaću", govori Dalibor.

I baš kad spominje kuharicu, njihov restoran doveo ih je u britanski The Guardian.

"Imamo mladog kuhara, Brunu Kotarca, čiji prijatelj radi u elitnom restoranu. Zove on Brunu i kaže: "*ebote, vi ste s nama u The Guardianu!". Ovaj viče: "Ma, neee...". Šalje prijatelj Bruni link, mi nismo ni znali da je netko bio kod nas! Od deset destinacija, preporučili su u svakoj po dva smještajna objekta, jedan restoran i jedno mjesto za pojest na plaži. Pa su tako nas predložili i vele da imamo dobra jela za lijepe cijene", prepričava Dalibor.

Na njega se nadovezuje Zoran Mršić, također strojovođa, koji se pridružio u vođenju "Reflektora" prije nekoliko godina.

"Kada dođe stranac s buteljom vina i s malo slatkog u vrećici pa da to kuharici kao zahvalu na broja jela, znači to puno", kaže Zoran.

Ima gostiju koji "tuku" butelje i škampe, ali na meniju imaju i oradu, škarpinu, srdelje, dagnje ili lokardu za svačiji džep i u razgovoru uvijek se vraćaju na radnika.

"Dolaze nam imućniji iz hotela, ali mi smo opet dovoljno jeftini za radnika, koji ima obitelj i plaćicu 5000–6000 kuna i koji štedi cijelu godinu da bi imao sedam dana ljetovanja s obitelji. Onda se taj radnik odluči počastiti jednim ručkom i jednom večerom jer je ostalo na paštetama, fast foodu ili pecivu, jer za drugo nema... E, i za njih smo dovoljno jeftini", niže Dalibor i otkriva da su svojim restoranom uhvatili širinu gostiju. Uz toliko priče o njihovu restoranu, pitamo, tko se krije iza fine spize i doznajemo da je to Sanjica, kuharica kojoj se ni Dalibor ne želi zamjeriti.

Žele i treću zvjezdicu

"Lani smo promijenili struju u jednom dijelu Reflektora, počupali žice iz '68.-me, promijenili osigurače. Jer ako želiš treću zvjezdicu, moraš imati klimu, a za to trebaš novu struju. Ali i da smo htjeli promijeniti svu struju u istoj godini, nismo mogli jer Sanjica je zagrmjela: 'Ja ti neću više raditi s frižiderom od Jamnice, hoću rashladni stol i novu fritezu ili ćeš tražiti amatera za kuhanje, ja odo'", prepričava Dalibor kako ga je njegova radnica ukrotila i naredila da bolje opremi kuhinju.

Tako je i bilo. Ostatak struje će pričekati novu sezonu, Sanjica se s novom opremom dokazala i ove godine. A ulagati treba na sve strane, vide to i strojovođe koje vode odmaralište. Nitko ih nije učio kako raditi u turizmu. Priznaju, vodila ih je zdrava pamet i logika, nekad se radilo po osjećaju. A u Reflektoru osjećaji pršte na sve strane, pa i odnosi među zaposlenicima, koji na trenutak izgledaju kao glasna talijanska obitelji koja se u istom trenu posvađa pa opet zagrli. Izvana uvijek profesionalno nasmiješeni, gostima na "izvolite", a iza ugla...

"Kad ja kao direktor hoću vidjeti kako je u kuhinji i na pol terase čujem kako lonci padaju... Mislim, ne padaju, bacaju se... ja se okrenem i odem", smije se Dalibor i iskreno prepričava sve dogodovštine ovoga ljeta. A onda domeće da je lako njemu kad kao direktor ode u drugom smjeru, ali onaj konobar s terase mora ući u kuhinju...

"I ta sinergija mojih ljudi napravila je čuda. Mogu ja u kuhinji imati Stevu Karapandžu, ali k..tena za konobara, što će mi onda Stevo? Ili ako imam konobara koji zna prodati, a nema što, nisam ništa napravio. A bitna je i čistačica, jer ako nije pometeno ili ako toalet nije čist, ne valja ...", govori Dalibor. I nižući tako da je njihova sinergija tajna uspjeha, priznaje da ga već godinama muči enigma i čvor koji nikako da raspetlja.

"Još ne znam kako dobiti da se kuhari fokusiraju na kuhinju i da ne pametuju ovom dole konobaru ili da on odozdo ne soli pamet kuharici. Doživljavaju se kao da su druge firme i ne znam kako još to riješiti. I ne bi se onaj konobar trebao ustručavati doći u kuhinju i reći: 'Sori, zaj**o sam narudžbu'", govori Dalibor i o problemima.

I nekako usred našeg razgovora, dok su se i zadnji stolci sklanjali s terase i skidao znak "otvoreno", Dalibor je doviknuo:

"Dominikoviću, ajmo malo protrest osoblje. Nek se obuku u uniforme i ajmo svi na slikanje!"

Dominik Dragušica – potpuni antipod Daliboru, mladi voditelj u dvadesetim godinama, lijepo začešljane kose, vitke linije, mirišljav i dotjeran, beskrajno uljudan i glasa koji gosta mazi i jedini koji ima školovani i fakultetski "background" za vođenje poslova u turizmu.

"Došao je u Reflektor kad je imao tri mjeseca staža u kafiću. Učio je još fakultet za ugostiteljstvo, pa smo ga uzeli. Dobio je priliku da radi na terenu ono što piše u knjigama", govori Dalibor. I izdržao na Murteru već četvrtu godinu. S Daliborom je još na "vi", iako Dalibor svakog sugovornika u prvoj minuti prebaci na ti. Ali ne i Dominika, koji na naredbu da se svi obuku za slikanje dobacuje:

"Ali nemam čistu košulju..."

Dalibor ga je prostrijelio pogledom:

"Ako imaš čistu kragnu, popegla je i sakrij se iza nekoga. Pa i Šprajc nosi samo gore košulju,a dole kratke hlače kad je na TV-u", skinuo je Dalibor problem s vrata.

Dominik ipak pristaje na fotografiranje i rukom pegla košulju i dobacuje Sanjici i ekipi iz kuhinje: "Moram biti lijep na slici, možda me sutra više ne bude. Obećao sam da neću umrijeti dok traje sezona, ali sad već...".

I smije se što zabavlja ljude na svoj račun i briše granicu između sebe kao voditelja te čistačice, konobara, kuharice... Vidi se da u Reflektoru svi nekako dišu kao obitelj, pa da i šef nije samo šef, nego jedan od njih.

Teže je vozit Reflektor od vlaka

"Je li teže voziti vlak ili Reflektor", dobacujemo pitanje u gunguli dogovora oko fotografiranja.

"Teže mi je ovdje", priznaje Zoran, a Dalibor rezimira da bi mu bilo bolje da je s 23 došao u Reflektor, nego kao "stari konj"s 46.

"I onda ta država... Sad me citiraj – država u kojoj netko šalje stalno inspekcije pa imaš 28 prijava u sezoni, i izgubiš 150 sati očitovanja da napišeš izjave inspektoru, pa onda radnici izgube 150 sati da i oni napišu izjave. Inspektor dođe i vidi da su prijave gluposti, ali eto, on mora nešto... U ovom se poslu osjećam kao da radim s HŽ-om. I kad god moram raditi s nekim iz državnih organa, imam osjećaj kao da sam na željeznici jer vidim jednaku količinu nerada i nekad stvarno mislim da je ova država osuđena na propast. Od svih koje vidite na Murteru, mi najviše poštujemo radnička prava, nekako to valjda i moramo (jer su sindikalisti op.a), ali svi restorani i smještajni objekti zajedno, nemaju inspekcija kao mi", žali se Dalibor.

Pitamo, je li bilo onda i kazni?

"Jest, 500 kuna jer nismo imali atest za buku. Ali dobro, naš propust. S inspekcijom rada imali smo tri suda i sva tri su izgubili. Imali smo sud i s građevinskom inspekcijom, opet su izgubili, pa sad imamo opet jer inspekcija smatra da je naša terasa čvrsti objekt, a ne hladovina koja se skida svake godine. Jednom su već izgubili pa će opet izgubiti", samouvjeren je Dalibor i glavom pokazuje na terasu natkrivenu prostirkom od trske.

'Laž je da samo tako kažnjavaju'

U razgovoru govori i kako često gubi novce, vrijeme i volju kad na svoju kućnu adresu u Bjelovaru prima pozive za očitovanja zbog kojih mora potegnuti do Šibenika ili do nekog ureda u Murteru, ali u svom tom birokratiziranom sustavu na koji reži kao pas na zeca, bez ironije primjećuje:

"Moram pohvaliti financijsku inspekciju i molim napišite – kategorički tvrdim da je laž da financijska inspekcija zatvara ljude zbog kune viška u novčaniku ili ako je konobar naplatio nekoliko sekundu prije nego je dao gostu račun. To je laž! Nedavno je inspekcija bila kod nas, naš čovjek je uzeo novac, a da nije s drugom rukom odmah dao račun. Podigli su značku, u novčaniku su mu našli 13 kuna više. Naš konobar se smrzno, mislio je da će nas sve zatvoriti, njega potopit, ode njegov mladi život od 20 godina! Pretresli su fiskalnu blagajnu i ladice ne bi li našli gdje skrivamo pare. I vele: "mi vas pratimo od početka kolovoza i svaki dan gledamo kako fiskalizirate. Imate 150 mjesta i svaki dan prijavljujete po 42.000 kuna prometa, a ima nekih s 250 mjesta pa prijavljuju 6000 kuna prometa...", govori Dalibor i primjećuje da su "ili oni toliko dobri, ili netko tu laže", pogotovo jer su promet u restoranu digli s 500 tisuća kuna u 2017. na 2,1 milijun kuna ove godine, dok drugi imaju isti promet sve ove godine.

Ali mu ne promiče ni to da svi dižu cijene i da je sve manje mjesta na Jadranu za radničku obitelj.

"I onda smo u Reflektoru mi problem kad je riblja plata za dvoje 240 kuna, a od nje se može najesti i troje. Ali kad obitelj ima troje djece, onda pojede dvije plate i to je već 500 kuna, neka svatko uzme po sok, već smo na 600 kuna. Puno je to za obitelj čiji roditelj ima plaću od 5500 kuna i plaća smještaj 100 eura, pa još 10 eura ako želi daljinski za klimu. No to državu ne zanima. I jednom Franzu ili Nijemcu je OK kad mu nabijemo cijenu, ali i njemu će puknut film. Država bi se trebala baviti kako da taj turizam predstavlja zemlju u najbolje svjetlu, a ne kako da pljačka goste", niže u razgovoru.

A u špici sezone polupansion (doručak i večera) se kod njih može dobiti od 200 do 275 kuna po osobi, ovisno uzme li se kućica prvi red do mora. Za djecu od četvrte godine starosti ništa se ne plaća, pa roditelji s dvoje takve djece kod njih ljetuje već za 400 kn po danu.

I da budemo iskreni, treba reći i to da onaj tko je naviknuo na hotelsku komociju i privatnost, ne treba dolaziti u Reflektor. Kućica za smještaj sasvim je komotna za dvoje, s dvoje manje djece i dalje je u redu, ali tko ima teenagere već je diskutabilno koliko ste spremni podnositi se u malo kvadrata. Tuševi i sanitarni čvor dijele se kao u kampu i baš tako može se njihovo odmaralište opisati – nešto između kampa i privatnog smještaja. 

Dobije se svoja kućica ili bungalov, ali sanitarni čvor i kuhinja zajednički su. I baš tu je onaj šušur ljetovanja kod njih – nekako su gosti skoro primorani da se međusobno pozdrave, da si dobace "dobro jutro sused, su vas grizli komarci?". Ljudi se više sreću i više komuniciraju nego po hotelima. Za ručkom si kimnu glavom i primijete da je onaj drugi dobio lijepu boju na plaži. Ako netko nadrobi kekse u svojoj sobi, susjed će odmah dometnuti metlu koju je uzeo s recepcije i nije je vratio. Gosti su nekako prirodno okrenuti jedni prema drugima i to je taj čar ljetovanja u Reflektoru.

Priznaje da je bilo više pokušaja iznošenja ideja da na mjestu Reflektora niknu neki drugi turistički objekti.

"Ali ima jedan mali problem jer je odmaralište vlasništvo sindikata, a sindikat ima 1500 članova. I teško da će se nas 1500 dogovoriti da ga prodamo. Pa i nećemo", kaže Dalibor odlučno.

I na kraju pitamo jesu li imali ikakvu podršku države. Nakon nekoliko dugih trenutaka šutnje s gorčinom je rekao:

"Pa nemamo. Pokušavao sam sad naći nešto lijepo, ali nemam to. Imamo podršku načelnika i župana, ali da imam nekoga nazvati i inspektorat i pitati za savjet kako da bolje vodimo odmaralište, nemamo. Pa je uz onaj lokot, koji sam spomenuo na radničkom odmaralištu, jako je važno da u kuhinji imate napisano da je 'zabranjeno konzumiranje hrane u pripravnici', jer kažnjivo je ako stavite natpis da je 'zabranjeno jesti u kuhinji'. Ne jedeš, nego konzumiraš i nije kuhinja, nego pripravnica. Eto."