Ivo Josipović otkrio je neutralnost i poziciju arbitra, eto, baš na pitanju Zakona o radu. Svi smo impresionirani. To što je predsjednik Hrvatske do jučer bio taj koji je mogao raspisivati referendum o zakonima koje smatra štetnima kao da se zaboravlja. On danas može ne podržati referendum kojem masovno pristupaju oni koji mu osiguravaju plaćicu i pritom ispasti jako mudar i neutralan.
Štreber s Pantovčaka najradije bi zaboravio i da se – pored svojeg guranja slijepog, gluhog i nijemog provođenja zakona, na koje se poziva svaki puta kada izražavanje mišljenja ne odgovara njegovim sponzorima iz Gospodarskog vijeća – u svojoj kampanji "poslužio" kriznim porezom. Na naslovnici izmišljenog dnevnog lista što ga maneken-umirovljenik u nekakvoj čekaonici baca u smeće piše "Krizni porez – prekomjerni teret za građane".
E, pa upravo je to zakon protiv kojeg je njegov prethodnik jasno istupio i podnio ustavnu tužbu, kao i protiv skandaloznog Zakona o umjetnoj oplodnji. Samo što je Mesić tu bio mrvicu pravedniji, pa čak i veći legalist od našeg profesora prava. Poštivao je odluku Ustavnog suda, ma kakva ona bila i makar jednom taštom Mesiću, također pravniku, govorila da nema pojma, i to zato što su odluke tog suda po Ustavu nadređene mišljenju bilo kojeg političara ili suca. Iako je odluka donesena još sredinom studenoga prošle godine, Josipović se u svom PR videouratku mrštio na taj s Ustavom suglasan zakon čitava iduća dva mjeseca kampanje.
"Zato ću zajedno s vama Hrvatsku učiniti pravednom zemljom", poručuje Josipović na kraju spota. Ma, s kim će on to učiniti i što? S Jadrankom Kosor, koja je kao ozebao sunce dočekala da netko ne osudi poništavanje kolektivnih ugovora, ili stotinama tisuća ljudi koji su toliko siti pravde u ovoj državi da će im uspjeti prikupljanje potpisa za prvi referendum u hrvatskoj povijesti? Umjesto da poludi na njenu najavu da će ignorirati 450 tisuća potpisa za referendum, a u konačnici i njegov rezultat, on joj u usta stavlja što treba reći kad bude branila to neoprostivo deranje krajnje pogrešne skupine ljudi.
Prodavanje pravde na kile
Zanimljiv je još jedan detalj iz Josipovićevog spota o pravdi i nepravdi: maneken-radnik dere obavijest s ograde svog poduzeća na kojoj piše da mu je firma u stečaju i gledatelj pretpostavlja da mu je sljedeći korak glasati za Josipovića, jer će mu ovaj... Hm, što? Naći posao? On se kao pravnik prije smišljanja tog spota možda trebao upitati što fali stečaju, pa bi nam svima bilo malo lakše.
Ali, on će radije tom radniku reći da mu poslodavac ne treba platiti obaveze iz kolektivnog ugovora u ime zdravlja gospodarstva, antirecesije i "fleksibilizacije tržišta rada", nego poručiti poslodavcu: ako si nesposoban voditi firmu, glumiš kapitalista do krajnjih granica, što se uredno pretvara u višegodišnje neplaćanje poreza, prireza i doprinosa – ćao. Propadni, nesposobnjakoviću. Tvoji će radnici ionako izgubiti posao, ali ako ćeš stečajem ti ranije prestati sisati firmu kojoj si sjeo na kosti, onda je bolje da drugo zaposlenje krenu tražiti danas, a ne sutra.
Alternativa ukidanju radničkih prava koja neprestano izmiče
Kako se nije sjetio reći Jaci da je nesposobna naplatiti 11 milijardi poreza i osam milijardi doprinosa? Od koga? Naših kapitalista koji hodaju okolo u Armanijevim odijelima i zrakom u glavi. Ima bazen od 20 milijardi kuna u koji može zagrabiti vjedrom i namiriti se, ali ne – ona se odlučila za cijeđenje krpe. Uzmi učiteljici, uzmi medicinskoj sestri, uzmi bilo kojem rijetko sindikalno organiziranom radniku, ionako imaju previše.
Porez treba naplatiti onome koji je najjadniji i dužan ti je par tisuća kuna, i nećeš se libiti udariti mu lihvarsku kamatu za svaki mjesec za koji ti ne uspije isporučiti ono što ti pripada, ali ako kreneš s ovrhom na račun onome tko ima milijune duga, onda narušavaš poduzetničku klimu. To je prioritet i logika kojom se vodi naša Vlada, inače krajnje uspješna u ubiranju i raspodjeli poreza. Ako je uloga predsjednika voditi računa o funkcioniranju države, onda je slijep pored zdravih očiju, jer ga ovo smeta manje od mogućnosti da ispadne da ima stav.
I tu opet dolazimo do vječne dileme – ako naš drug kapitalist, onaj sa zlatnim slavinama u WC-u, kojim slučajem bankrotira, naši će radnici izgubiti posao, pa je bolje da mu praštamo. Ma nemoj. Strašno. Pa, ako smo mogli devedesetih godina gledati stečaj za stečajem dok su današnji kapitalisti tražili mjesto pod poduzetničkim suncem, zašto se sada ne bismo zavalili i gledali kako propadaju ako su dužni 20.000.000.000 kn (slovima: dvadeset milijardi kuna)? Gotovo petinu proračuna!
Ionako im se neće dogoditi ništa, jer naša majka Domovina ima izlaz i za tu situaciju – likvidiraj prezaduženu firmu i otvori si novu, novi de-o-o, novo društvo s neograničenom neodgovornošću, na sliku i priliku svog boga – Domovine.
Slobodno si lupite šamar i recite: Krivi smo što zapošljavamo idiote
A, onda će se naći netko pametan i reći: "Ali, na kolektivnim ugovorima se šverca armija neradnika i polupismenih rodijaka!" Tu, zbilja, moramo suosjećati s poslodavcima i državom. Kriza ih je, eto, naučila da je zapošljavanje budale skup sport. Da su ranije mislili kome potpisuju obvezu na regres, božićnicu i nagrade za odanost, možda bi birali ljude koji će donijeti nekakve koristi poduzeću, a ne svoje nećake ili one s kojima nisu nikako vezani, ali su spremni platiti posao po poznatoj tarifi.
Hvala bogu, nezaposlenost nam je tolika da se uvijek ima gdje tražiti bolje radnike, a zakoni su nam takvi da poslodavci imaju i previše vremena za nećkanje oko toga hoće li trajno zaposliti radnika što im godinama crnči za honorar.
Pogledajmo kako Josipović bira svoje zaposlenike
No, vratimo se pravednom predsjedniku i njegovom pogledu na plaćanje poreza. Nogirao je Marka Rakara zbog duga od milijun kuna državi. To bi bio krasan iskorak da taj Rakar već godinama ne otplaćuje kredit banci ne bi li ga namirio, te da je istu pravdu trenirao na Zrinki Vrabec Mojzeš, koja se dan-danas mota po Pantovčaku, iako je godinama gledala pljačku Radija 101.
Pravedni predsjednik ovoj dami vjeruje da je, s obzirom na samo jedan i žilet posto dionica Radija u svom vlasništvu, oslijepila, oglušila i zanijemila sve dok se dug nije popeo na 19 milijuna kuna državi, pa se evakuirala na brdo kojim skakuću bambiji. To što je Rakar rijetko pametna i perspektivna individua u ovoj državi, a u inozemstvu nagrađena za promicanje demokracije, upravo zahvaljujući svojim idejama za razotkrivanje korupcije i manipuliranja biračkim popisima, Josipoviću je manje bitno.
'Arbitri' među Josipovićevim kolegama iz inozemstva
Krasno bi bilo i da se predsjednik ne pravi mutav kada čita vijesti o kolegi s Islanda koji je raspisao referendum o isplati štediša njihove "ljubljanske banke" – Icasave. Dok je Josipović prisezao na Markovom trgu, Olafur Ragnar Grimsson je govorio kako nema šanse da porezni obveznici Islanda, koji su ga izabrali, vraćaju privatni dug od 5,4 milijarde dolara zato što se neka njihova banka prekombinirala i propala – pa makar oštećeni štediše bili Britanci i Nizozemci.
Imali smo prilike vidjeti koliko te dvije države znaju biti neugodne kada im se zamjeriš, a pokušavaš ući u Europsku uniju, što je, također, cilj prema kojemu plovi ta državica. Na vlastitoj smo koži iskusili i kako se krivi potezi kvazikapitalista, gubitaša i špekulanata plaćaju javnim novcem. Razlika između Islanda i Hrvatske je u tome što naš predsjednik nesvrstano promatra kako se grijesi tih nesposobnjakovića i lopova plaćaju iz džepova onih koji rade za plaću, od koje u prosjeku 35 posto odlazi državi.
Potpišite otkaz onima koji ga zaslužuju
U slučaju Zakona o radu, na nesreću premijerke i predsjednika koji su do balčaka umočeni u Hrvatsku udrugu poslodavaca, Europsku uniju zaboli ona stvar hoće li biti donesen ili neće. To je naša stvar, koju ćemo rješavati onako kako mi o njoj odlučimo.
Pritom će se, očigledno, Josipović razotkriti kao bivši socijaldemokrat, i to ne zato što je istupio iz SDP-a, nego zato što je pljunuo i na demokraciju i na Ustavom zagarantiranu socijalnu državu. Nije ga briga hoće li se dama iz Banskih dvora, koja je dio Ustava koji se odnosi na predsjednika prekrojila po njegovom naputku, ogriješiti o socijalno ugrožene, a kamoli da ga boli neka stvar ako ignorira zadnji demokratski instrument koji građani mogu upotrijebiti kako bi se obranili od njene samovolje.
Njima usprkos treba ostaviti autogram na inicijativi za referendum, jer sedamdeset posto potpisa u sedam dana je noćna mora i za njih i njihove sponzore. Zašto? Zato što smo mi njihovi poslodavci.
