Prema europskom građanstvu je projekt Hrvatskog pravnog centra, koji provodi s partnerom Adriatic Mediom d.o.o te pridruženim partnerima – lokalnim radijskim stanicama. Projekt financira Europska komisija (koja ne odgovara za sadržaj emisija i članaka)
Iako je u sklopu ovog serijala tekstova Prema europskom građanstvu već puno pisano o mogućnostima zapošljavanja i rada u EU, o toj temi ipak nije sve rečeno, posebno o pravu na poslovni nastan i slobodi pružanja usluga.
Ta se dva prava razlikuju. Poslovni nastan nije postojao prije Rimskih ugovora i najjednostavnije rečeno, predstavlja trajno bavljenje nekom djelatnošću. Suprotno tome je prekogranično pružanje usluga koje označavaju povremeno ili privremeno, ne trajno, obavljanje određene djelatnosti, ističe stručnjak za trgovačko pravo, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Siniša Petrović. Međutim, dodaje, nema pravnog odgovora na pitanje kad ustvari sloboda povremenog prekograničnog pružanje usluga postaje poslovni nastan.
No, postoje elementi na temelju kojih se to određuje. Uzmimo za primjer neimenovanu građevinsku tvrtku koja dobije nalog izgraditi neki objekt u nekoj od država članica EU. Ako to čini, primjerice, jednom u godini dana, neovisno koliko ta gradnja traje, onda je riječ o pružanju usluga. Ako, međutim, svaki mjesec gradi jednu kuću, onda je to poslovni nastan.
Primjerice i instruktor ronjenja u mediteranskim zemljama koji tu djelatnost obavlja nekoliko mjeseci u godini, onda ona nije trajna i riječ je o pružanju usluga. Međutim, radi li to tako svake godine, onda je riječ o poslovnom nastanu, ističe Petrović, koji još jednom naglašava da ne postoji način prema kojem se može odrediti kad jedna sloboda ili pravo postaje drugo.
Ipak, obično se kod poslovnog nastana radi o tome da jedna pravna osoba iz jedne države članice, osnuje svoju podružnicu u drugoj državi članici, pojašnjava stručnjakinja za građansko pravo Tatjana Josipović, također profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Dodaje da je intencija da se u drugoj državni članici kod poslovnog nastana dugotrajno obavlja neka djelatnost.
Profesorica Josipović ukazuje i na to da treba razlikovati koncept slobode poslovnog nastana i pružanja usluga od slobode kretanja radnika, koje je zapravo sloboda koja vrijedi za zaposlenike. Dok je u slučajevima poslovnog nastana i pružanja usluga riječ o samozaposlenim osobama, osobama koje nisu kod nekog zaposlene.
U kontekstu Hrvatske, kaže profesor Petrović, to je razlikovanje jako važno, jer države koje su iskoristile pravo uvođenja ograničenja za hrvatske radnike se ne odnose na slobode pružanja usluga i poslovnog nastana.
Tako je frizerka iz Hrvatske koja se želi zaposliti u Njemačkoj kod njemačke frizerke podložna ograničenjima koja je ta zemlja uvela na svojem tržištu rada za hrvatske državljane. Međutim, ta frizerka može samostalno osnovati svoj obrt u Njemačkoj i tada nema nikakvih ograničenja.
Dakle, prijelazna razdoblja o kojima smo govorili vrijede samo za radnike i ako je neka zemlja zabranila zapošljavanje hrvatskih radnika na razdoblje od dvije do sedam godina. U istoj toj zemlji, međutim, možete započeti svoj vlastiti posao ili obrt, možete pružati usluge i poslovno se nastaniti.
Je li sloboda pružanja usluga apsolutna? Mogu li je zemlje Europske unije ograničiti?
Profesorica Josipović naglašava da je prilikom pružanja usluga ili traženja poslovnog nastana zabranjena svaka diskriminacija temeljem državljanstva. Ako hrvatski državljanin u Njemačkoj, Austriji ili Francuskoj odluči osnovati tvrtku, ne bi pri tome smio biti diskriminiran zato što nije državljanin te države. Neka diskriminatorna ograničenja su, ističe Josipović, ipak dopuštena, ali samo radi zaštite javnog poretka, javnog zdravlja i sigurnosti.
Profesor Petrović tome dodaje da takva ograničenja moraju biti opravdana i proporcionalna. Kao primjer navodi da ministarstvo obrane neke države tako može na natječaju za pružanje određenih tehnološki naprednih usluga zahtijevati da tvrtka koja pruža te usluge bude upravo iz te države.
Međutim, sama sloboda pružanja usluga ima nekoliko varijanti. Profesorica Josipović naglašava da je moguće da pružatelj usluge ide iz jedne države članice u drugu. Moguće je i da primatelj usluge prelazi granicu u potrazi za uslugom, kao i da pružatelj i primatelj usluge zajedno odlaze u neku treću državu članicu. Kao primjer navodi turite i turističkog vodiča.
Moguće je, kaže profesorica Josipović, da i sam usluga prelazi granicu, što je slučaj kod, recimo, online tečajeva u kojima je predavač u svojoj zemlji, dok je učenik u nekoj drugoj zemlji.
Što se tiče prava poslovnog nastana, primjerice tvrtka iz Zaboka koja proizvodi stolariju, da bi poslovala u nekoj drugoj državi članici njezin vlasnik mora osnovati podružnicu tvrtke ili tvrtku kćer. Vlasnik tvrtke može osnovati i novo trgovačko društvo.
Međutim, ako ta tvrtka želi povremeno izrađivati stolariju za klijenta u nekoj drugoj državi članici, tada ne mora učiniti ništa. Tada vlasnik tvrtke izravno iz Zaboka pruža uslugu nekom njemačkom državljaninu ili trgovačkom društvu iz Španjolske na izradili ili montaži stolarije, bez da išta mora učiniti u državi u kojoj zapravo to radi, pojašnjavaju naši sugovornici, profesori sa Pravnog fakulteta u Zagrebu, Tatjana Josipović i Siniša Petrović.
Ipak, kod otvaranja tvrtki mogući su i drugi scenariji. Tako su Nijemci odlazili u London osnivati tvrtke, zato što je to u Velikoj Britaniji bilo nemjerljivo jeftinije nego u Njemačkoj. Radili su to bez ikakve namjere obavljanja registriranih djelatnosti u Engleskoj koristeći se europskim pravom poslovnog nastana. Tada bi otvarali podružnice tog engleskog društva u Njemačkoj. Tako i hrvatski državljanin može osnovati tvrtku u, primjerice, Finskoj ako smatra da mu je to tamo jeftinije. I tada u Hrvatskoj otvoriti njezinu podružnicu i u njoj raditi registriranu djelatnost.
