Hrvatska ima sreću što se nalazi na europskom kontinentu, uopće što je integrirana u EU. Tako proizlazi iz promatranja najnovijeg "Svjetskog izvještaja o riziku" (WeltRisikoBericht) Sveučilišta Ruhr iz Bochuma (RUB), preciznije, njenog Instituta za međunarodno mirovno pravo i oružane sukobe (IFHV).
Riječ je o redovitom godišnjem izvještaju o opasnostima kojima pojedinim nacijama svijeta prijete prirodnim katastrofama.
Nije riječ samo o tome koliko su milijuni ljudi u kojoj zemlji ugroženi sušama, sve gorim temperaturama, poplavama – dakle govorimo o klimatskim promjenama, odnosno potresima i drugim prirodnim katastrofama, nego i kolika je opasnost da će u pojedinoj zemlji u slučaju prirodna nepogoda postati katastrofa, da će doći do žrtava, patnje, siromaštva, koliko će se brzo društvo oporaviti…
Prema izvještaju RUB-a i IFHV-a za ovu godinu, od 181 analzirane zemlje svijeta, Hrvatska je 129. najrizičnija zemlja, što samo po sebi izgleda kao sasvim pristojan "plasman".
Indeks Hrvatske ocijenjen je kao "nizak" (u rasponu od "vrlo nizak" do "vrlo visok" to je druga najbolja kategorija). Ali, ovdje nije riječ o nogometnoj tablici, pa se ona opasnost života u Hrvatskoj u kontekstu prirodnih katastrofa, iz izvještaja se može ocijeniti samo ako ga se detaljno iščitava.
Prosječan indeks Europe kao kontinenta je samo 3,27. Indeks Hrvatske je 4,16, dakle, bitno je lošiji od prosjeka za kontinent koji je inače izrazito spremniji društveno se othrvati prirodnim nedaćama – od pandemije do klimatskih promjena – nego drugi dijelovi svijeta.
Iz položaja dviju europskih zemalja koje se nalaze u kategoriji generalnog "visokog rizika", može se dosta toga zaključiti i o onome čime priroda prijeti našoj zemlji: Nizozemska (ugrožena zbog rasta razine mora uslijed otapanja polova odnosno klimatskih promjena) i Grčka (ugrožena požarima i potresima).
Te dvije zemlje plus Albanija jedine su tri iz Europe koje su u najgoroj kategoriji izloženosti prirodnim nepogodama.
Izvještaj, međutim, ne analizira samo koliko je koja zemlja direktno ugrožena, nego i koliko joj je stanovništvo "ranjivo", koliko je vjerojatno da će i pretrpjeti udar prirodne nepogode i pritom stradati.
To je direktno povezano i sa siromaštvom, zdravstvenom i drugim osiguranjem.
Hrvatska je prema izloženosti prirodnim nepogodama otprilike u rangu Španjolske i Portugala, odnosno Rusije, Pakistana, čak i DR Konga. Stanovništvo je, međutim, ranjivo odnosno otporno onoliko koliko je to i na Kubi, Cipru, u Letoniji, Bugarskoj ili Izraelu, ali i bitno ranjivije od stanovnika bogatih i sređenih zemalja kao što su Njemačka ili posebno Finska.
Slijedi kategorija sposobnosti stanovnika u prosjeku da izdrže udarce, na što utječu infrastruktura i državne strukture. U ovoj kategoriji do izražaja potpuno dolazi okruženje. Europske zemlje ovdje isključivo su ili u zoni niskog ili vrlo niskog rizika, čak i zemlje poput Grčke, ekstremno izložene prirodnim nepogodama, ili siromašnije zemlje, poput Crne Gore, Rumunjske, Turske, Bosne i Hercegovine…
U izvještaju se ovakvo stanje u Europi prvenstveno tumači tradicijom "države blagostanja" koja se jako dugo izgrađivala na ovom kontinentu, a što su nacionalne države na ovaj ili onaj način naslijedile i još uvijek uspjele održati u većoj ili manjoj mjeri.
"Ništa manje važne su i nedržavne strukture društvenog osiguranja koje su do danas ostale iz izrazitog značaja", navodi se.
O čemu je riječ vidjelo se u velikoj mjeri nakon što su potresi pogodili Glinu i Petrinju, odnosno Zagreb, kad su se, ako se država i nije najbrže ili najbolje snašla, samoorganizirali građani, bilo kroz postojeće humanitarne organizacije, bilo koristeći iskustvo iz ranijih katastrofa.
Tu dolazimo do vrlo indikativnog mjesta. U kategoriji u kojoj se ocjenjuje koliko je koja zemlja u stanju smanjiti štete nastale prirodnom nepogodom, Hrvatska je i dalje u kategoriji "niskog rizika", ali ocijenjena tako da je u rangu Rumunjske, Sejšela ili Armenije i daleko je ispod prosjeka EU-a.
Drugim riječima, kad se u Hrvatskoj već dogodi katastrofalna šteta, to se stanovnicima – njihovim trudom, intervencijom države ili na treći način – najčešće neće tako lako popraviti kao u zemljama poput Švicarske, Češke, Austrije, Njemačke, čak i Grčke…
Konačno, u kategoriji u kojoj se navode strategije i dugoročno prilagođavanje, Hrvatska je otprilike u kategoriji članica EU-a koje nisu baš predvodnice primjerice borbe protiv klimatskih promjena, ali apsolutno ne zaostaju za tranzicijskim članicama EU-a koje s više ili manje oduševljenja prate one koji sve to predvode.
Osim konačnog indeksa, ostale kategorije se računaju tako da se, u slučaju prve, računa zbroj stanovnika izloženih potresima, uraganima i poplavama, odnosno polovica broja onih koji su izloženi sušama i rastom razine mora, te se sve dijeli s brojem stanovnika.
Ranjivost se prati u odnosu na infrastrukturu, udio stanovnika koji su beskućnici, živje u slumovima i sl., udio gladnih, potom siromaštvo, nezaposlenost, BDP po stanovniku i standard.
U preostale dvije kategorije temelji za ocjenu su korupcija vlasti, odnosno njena politička stabilnosti, kvaliteta reakcija vlasti u ranijim katastrofama, stanje sa zdravstvo, razina socijalne države i sl., te obrazovanje, znanost, ravnopravnost u društvo, ekološka zaštita i investicije u održavanje zdravlja i produljenje života.
