Ima osjećaj kao da se cijeli svijet urotio protiv toga da on svome mališanu bude otac samo zato što je 'domsko' dijete i što je sina dobio jako mlad.
Bio sam uzbuđen, sretan, pun snova
"Putovi su nam se sreli u Domu za odgoj djece i mladeži u Osijeku. Voljeli smo i ona je ostala trudna. Imala je 17, a ja 18 godina, nismo htjeli pobačaj, nego obitelj kakvu ni jedno nikada nismo imali. Iako je ona u trudnoći prebačena u Dječji dom “Klasje”, stalno smo bili zajedno. Išao sam s njom na trudničke preglede, kao i svaki drugi otac u bolničkom hodniku čekao da mi se sin rodi, bio sam uzbuđen, sretan, pun snova. No, kako po izlasku iz doma nisam imao uvjete da živimo svi troje zajedno, djevojka je iz bolnice s djetetom otišla natrag u “Klasje”. Obilazio sam nju i dijete, našao posao, štedio za budućnost te naposljetku otišao na more odraditi “sezonu” da mogu financijski skrbiti za sina. No, kada sam tog rujna, na prvi djetetov rođendan, došao u Osijek, dočekao me je šok. Djevojke mi više nije bilo, a ni djeteta. Nju su poslali u Dom u Zagreb da završi školu, dijete dali njenom ocu, a po njihovom nalogu Centar za socijalnu skrb pokrenuo je proceduru za posvajanje! I tu je krenula moja borba za sina", priča dvadesetdvogodišnji Tomislav za Glas Slavonije.
Kaže, iako su s njegovim slučajem bili upoznati svi u Centru za socijalnu skrb, odnosno kako nije bio upisan u rodni list djeteta, smatrali su da ono može biti posvojeno ako majka na to pristane. A ona je pristala.
Pokrenuo je tužbu za utvrđivanje očinstva. Postupak je išao sporo, a paralelno se vršio pritisak na njega da odustane od tužbe i odrekne se očinstva.
Prava borba tek slijedi
"Sva sreća pa sam uz pomoć sustava besplatne pravne pomoći naišao da dobrog čovjeka, odvjetnika, koji je dao sve od sebe da konačno dobijem tužbu za utvrđivanje očinstva i da se postupak posvajanja obustavi. No, prava borba za mene tek slijedi. Djed, koji je sada skrbnik mom djetetu, nije pristao na postizanje dogovora oko viđanja djeteta mimo suda, pa sam sada pokrenuo tužbu u tom smjeru", priča vidljivo potresen Tomislav, koji je kroz proteklih godinu dana malenog vidio samo dva puta.
"Jedina mi je želja da budem tata svom sinu kojeg volim više od ikoga. Realan sam, znam da ni sada nemam uvjete da mi sud dodijeli skrbništvo. No, želim viđati svoje dijete, plaćati alimentaciju, želim da zna da sam mu otac, a ne da me upozna kada postane punoljetan i da onda bude ljutit na mene, jer smo život proveli odvojeno. Jednom, kada nađem svoj stan i budem imao stalan posao, nadam se da ću dobiti i skrbništvo", priča ovaj mladi otac.
http://www.glas-slavonije.hr/237078/3/Moja-je-jedina-zelja-da-budem-tata-svom-sinu-kojeg-volim-vise-od-ikoga
