U Saxu promovirate album „Kamo sutra“, svoje prvo izdanje nakon skoro četiri godine. Zbog čega tolika pauza? Koncertno ste bili aktivni čitavo vrijeme.
S posla na svirku, sa svirke na posao. Nema glamura u našem glazbenom izričaju. Preko tjedna se trudimo zadržati poslove, a vikendima sjedamo u kombi s instrumentima, pa kud nas put ponese. Putujući cirkus. Trudimo se preko tjedna nalaziti na probi, ali nedovoljno da bismo bili kreativni na razini da bi mogli češće izbacivati albume. Ponekad nakon koncerata dolazimo k sebi i po par dana, ne okreneš se i već je stigao vikend. Ni okrenuli se nismo, a četiri godine proletješe.
Novi materijal donosi, po mom sudu, i najtmurnije stihove dosad. Glazbeno je, međutim, riječ o prilično vedrom, čak i vrlo komercijalnom albumu. Radi li se o, barem djelomično, planiranoj strategiji? U smislu da se ljudima neće dati slušati potpune "crnjake".
Jedini plan je bio "udrit brigu na veselje". Trudimo se uglazbiti svijet pored sebe, nešto nas zaokupira i onda to u nekim slučajevima postane i pjesma. Nije nam bio cilj napraviti komercijalan album, samo je produkcijski čist pa zvuči pitkije. Već smo čuli za taj komentar da su tekstovi mračniji, ali dok se nije spomenulo, nismo ni išli za tim. Pjesme su, od zadnjeg albuma, nastajale u svakakvim periodima i fazama. Snimili smo stvari koje su nam najbolje sjele, i pritom smo se, u kreativnoj fazi, sjajno zabavljali. Nema tu, srećom, nikakve negativne energije, jednostavno nismo depresivci po prirodi. Čemu se brinuti i sekirati, svakom je danu dosta svojih briga.
U međuvremenu ste promijenili i izdavača, gdje je puklo s Menartom i čime su vas privukli u Croatia Records?
Puno nas je u bendu, dođemo ko nogometna momčad. Zapravo nije ništa puklo, igrači dođu u vrijeme kad žele promjeniti klub, Ili im ugovor istekne. U naš bivši klub smo donijeli i kup (čitaj: Porin), zabili golove koje smo trebali i sad smo našli novi klub u istoj regionalnoj ligi. Nema nekih zakulisnih priča.
Sve više bendova odriče se klasične diskografije u korist Bandcampa i sličnih servisa. Vi ste i dalje vjerni tradicionalnim kanalima objavljivanja glazbe, što vam točno donosi činjenica da iza sebe imate "major" izdavača?
Time samo zadržavamo dašak "stare škole". Nemamo vremena posvetiti se facebook stranici benda, a gdje su još svi internet servisi o kojima treba voditi računa. Ovako smo prepustili da netko drugi vodi računa o nama. Ne zamaramo se ni youtubeom, ni klikovima, ni pogledima. Dok ima interesa da nas zovu na koncerte, toliko ćemo trajati. Tko zna što nosi sutra.
Posljednjih godina spoj ska ritmova i angažiranih tekstova jako dobro prolazi u regiji, ponajprije zahvaljujući Dubiozi Kolektiv s kojom su vas često uspoređivali. Smetaju li vas te usporedbe i kako gledate na taj glazbeni fenomen?
Kao da uspoređuješ Milu Hrnića i Elia Piska, obojica nose brkove i pjevaju zabavnu glazbu. Dubioza je institucija za sebe, glupo je nas stavljati s njima u istu ladicu. Sviramo ska glazbu jedni i drugi, a tu nema neke filozofije, socijalne teme su uvijek dobro lijegale na ska ritam. Dubioza Kolektiv je ozbiljan bend koji je uspio nešto što nitko nikad neće s ovih prostora. Postojimo isto godina koliko i oni, ali nismo ni blizu toliko uspješni. Oni su se potpuno posvetili tome što rade i za to kapa dolje. Mi smo se ipak odlučili za varijantu zadržati posao i u slobodnim trenucima raditi na glazbi.
Pozornost na sebe skrenuli ste zafrkantskim pjesmama poput "Tužna priča o selu". Kako je Postolar Tripper od hip-hop dvojca prerastao u ovo što ste danas?
Imali smo bendove i prije nego se pojavila "tužna priča", ali kako nas je ta zafrkancija vinula do prvog ozbiljnog ugovora, morali smo ispoštovati želju izdavačke kuće da snimimo album u tom điru koji se nametnuo kao hip-hop. Obzirom da su nam se vrata polako otvarala, za vrijeme snimanja prvog albuma počeli smo okupljati bend. Nije nam nikad bila želja biti rap dvojac, samo smo iskoristili vrijeme i prilike. Ta pjesma je naš "Smoke on the water", he he.
Iako je ta pjesma i dalje vrlo popularna, da bi stigli do današnjeg statusa koncertne atrakcije trebalo vam je još nekoliko godina. Što je bilo presudno da se čitava priča malo ozbiljnije zakotrlja?
Nastupi uživo svakako. Uvijek nam je bio problem energiju, kakvu imamo na koncertima, prenijeti na album. Kad snimaš album, onda svatko svira u svom terminu, a kad smo zajedno na "jen', dva, tri" onda jednostavno eksplodiramo. Na koncertima zaista dajemo sve od sebe, uživamo u svakom trenutku na pozornici i tu energiju prenosimo na sve prisutne. Bitno nam je za vrijeme svirke prvo zabaviti sebe, onda lako preneseš energiju i atmosferu na publiku.
Dolazite iz Zadra, grada smatranog jednim od ultimativnih bastiona lakih nota. Postoji li druga strana medalje, neki zadarski bendovi koji još nisu izašli iz "undergrounda", a mislite da su zavrijedili?
Taj bastion se za nekakvu alternativu nametnuo kao nepremostiv. Na svakoj manifestaciji se uvijek vrte isti ljudi, gažeri, i već spomenute lake note. Grad i nema nekakav adekvatan prostor da se mladi bendovi mogu izraziti, ako se i nađe mjesto za svirku onda će stotine mladih stajati ispred prostora gdje se održava koncert. Teško je na taj način pokrenuti scenu. Šteta, ima zaista sjajnih mladih bendova poput Scarlet Notes, Belleti... Metal legende E.N.D., hop-cup carevi Sexymotherfuckers, Crasso De Odio i da ne nabrajam dalje, zaista ima puno bendova koju pokrivaju sve žanrove. Pričamo o Zadru kao nekakvoj top destinaciji koja nudi uglavnom samo pizza cut i apsolutno nikakav oslonac za mlade afirmirane i neafirmirane bendove. Primjerice, pet- šest puta smo svirali za dan grada u Puli, a u Zadru u 15 godina karijere ni jednom.
Poslije velikih koncerata, kao što je bio onaj u Tvornici, vraćate se u manje prostore. Zašto ste se ovoga puta odlučili za tu, intimniju varijantu?
Volimo biti u prisnijem kontaktu s publikom, najbolje svirke su nam bile u skučenijim prostorima. Da se razumijemo, volimo i velike pozornice, ali ovakvi prostori su najbolji za totalni cirkus. Svaki novi album je novi početak, pa volimo krenut iz manjih prostora da se na kraju možemo nagradit nečim velebnijim.
I za kraj, što možemo očekivati u Saxu i koji su planovi za dalje?
Dolazimo totalno nabrijani s novim materijalom kojeg smo jedva dočekali. Pozivamo sve na kolektivni urnebesni skakavac. Bit će i nekih gostiju pa podmažite grla i navucite cipelice za ples. Plan za dalje je odraditi što više promo koncerata da se novi materijal malo primi, a ostalo nam je i nekih zamisli i ideja za nove pjesme koje nismo stigli iskoristiti pa u tom slučaju nećemo čekati iduće četiri godine do novog albuma.
