Noćas u ponoć istekao je rok za predaju imovinskih kartica novoizabranih narodnih predstavnika, imenovanih funkcionara te ispravke u popisu imovine onih koji samo nastavljaju mandat. Svjedočimo beskrajnom popisu stanova, pozamašnih ušteđevina, finih automobila, pokretnina i nekretnina svake vrste. No, što je daleko iritantnije, svjedočimo dociranju kojim nas ti ljudi časte samo zato što im je političkom sinekurom sjekira pala u med. Oni nam nastoje objasniti kako su, za razliku od nas (što ne govore, ali se da iščitati između redaka), oni sve to stekli radom i štednjom.
Bauk ili zvijezda
Apsolutna zvijezda u tome je friški ministar uprave Arsen Bauk, koji naciji sa svih strana objašnjava kako je 'skromnim' životom uspijevao mjesečno na račun polagati 12.500 kuna od plaće koja iznosi 18.600 kuna. Tom je metodom tridesetosmogodišnji SDP-ovac s Brača uspio uz finu kamatu na štednju prikupiti 676.000 kuna. Kako i ne bi, prema njegovoj rekonstrukciji za život s minimalnim troškovima (i stan mu plaća država, odnosno porezni obveznici, jer – da i to je moguće – dužnosnici bez prebivališta u Zagrebu imaju to pravo), ostaje mu i više nego pristojnih 7.000 kuna. Ono što je u čitavoj priči nepristojno je činjenica da Bauk uopće iznosi 'formulu' ili 'tajnu' svog uspjeha, kao i to da ga se proglašava štedljivim.
Radnička knjiga očaja
Malo nakon uvredljivog poučka o strašno štedljivom ministru Bauku, mogli smo u sinoćnjim vijestima dana, naime, čuti priču o onoj drugoj, stvarnoj Hrvatskoj. Očajni radnik uništenog i propalog Dalmacijavina crvenih bjeloočnica gleda direktno u kameru i objašnjava kako on i supruga žive od 2.600 kuna mirovine njegovog starog oca koji ju je zaradio još u Jugoslavenskim željeznicama. O umijeću življenja s minimalnim životnim sredstvima taj bi čovjek sigurno mogao napisati knjigu. Ali ne, radnik propalog poduzeća koji priča priču stotina tisuća Hrvata slične sudbine nije ni na jednoj naslovnici. Nije medijski atraktivan, njegova priča 'samo' je sumorna i tužna stvarnost.
I tako, taman kad smo se počeli oporavljati od spoznaje o dubokom nemoralu zastupnika koji su odlučili u pet do 12 doskočiti izmjenama još nemoralnijeg zakona i umirovljenjem na jedan dan postati jedni od posljednjih s pravom na povlaštenu dužnosničku mirovinu, shvatili smo da se predsjednika države u čišćenju od povlastica zaobišlo.
Je li to ta 'Pravda'?
Samom Ivi Josipoviću, koji je ogromnu većinu na izborima dobio uz slogan 'Pravda', trebalo je dosta vremena da se oglasi o tome. Konačno, kada više nije imao kamo, poručio je sa službenog puta iz Albanije da njegovo odricanje od povlaštene mirovine nije nikad bilo upitno. Čudno, nitko nije primijetio da je iti jedan javni istup iskoristio da se uključi u raspravu i kao jedni direktno izabrani dužnosnik jasno kaže da bi bilo vrijeme za konačnu i duboku reviziju svih povlastica političke kaste. Recimo, mogao je krenuti od upozorenja da zastupniku s 18.600 kuna plaće država zaista ne bi trebala plaćati 2.000 kuna stan u Zagrebu jer ga i studenti plaćaju iz vlastitog, odnosno roditeljskog džepa. Ali nije. Za to ćemo, valjda, morati pričekati nekog drugog komu pravda, osobito kada se njena primjena opasno približi kućnom pragu, neće biti zgodan slogan u kampanji, nego i stvarna i stalna misija primjenjiva na sve životne situacije, političke odluke i svakodnevne postupke.
Dotad nam preostaje da tužno gledamo oko sebe dok sve više naših poznanika, prijatelja i članova obitelji ostaje bez posla, spaja kraj s krajem, životari bez ikakve nade u neko bolje i pravednije sutra. Oni, kao što je to bilo i dosad, nikad neće doći u priliku biti štedljivi kao Bauk ili šutljivo kalkulirati kao Josipović.
