"Ponosan sam na to vrijeme, na taj dio svoje povijesti, kada sam s nizom mladih ljudi stao da stvorimo tu neku prvu svjetlost koja se pojavila za stvaranje samostalne Hrvatske. Uvijek će ostati mrlja da je taj uspjeh napravljen s puno krvi, da se ne šalimo - i s jedne i s druge strane. Za svađu treba dvoje, ali oni koji su došli u moj grad su ipak bili malo drugačiji od nas koji smo ostali u svojim domovima", prisjeća se Lukić dodajući kako je bilo dovoljno da netko u tim trenucima bude jalan ili ljut ili da tek upre prstom u vas kako bi vas osudio na smrt.
Neki ljudi koji znaju istine iz rata još uvijek žive u Vukovaru, ali, kaže, i dalje šute. "Da me ne bi netko krivo shvatio, nisu svi Hrvati dobri niti su svi Srbi loši. Jedna politička elita drži Vukovar u getu. Razdvaja djecu u srpske i hrvatske škole, hrvatske i srpske kafiće... Ako netko za to dobije velike novce želi zadržati svoj status. Gledam djecu koja ne znaju što se događa, mislim da je to pogubno za Vukovar. Ja i danas srećem ljude koji su pucali na mene i ja po njima. Ja vam stvarno ne znam mrziti. Ja sam hrvatski branitelj i kao takvog želim da me se pamti. A te priče 'vi ste nama '41. napravili ovo, mi ono', to je još jedan pogon za stvaranje razlika", smatra Lukić.
Ističe kako obnavljanje kuća ne znači obnavljanje grada, jer se u njemu ne može pronaći posao. "Obnovili ste kuću, ali najteže je obnoviti duše, naši temelji su još uvijek vlažni da bi se gradilo na njima. Što se tiče Vukovara, nema života. Ne može tu nitko doći iz Zagreba. Zašto? Da bi gulio malter sa zida da bi mogao jesti. Ovi, iz bilo kojih etničkih skupina, kad bi mogli raditi brzo bi se zaboravile razlike", rekao je Lukić za N1.
