Već godinama samoprozvani znalci teroriziraju nas potpuno nelogičnom tezom prema kojoj glazbena scena nikad nije bila raznovrsnija, kvalitetnija i uzbudljivija, a za činjenicu da većina njihovih favorita djeluje u (polu)anonimnosti krivicu svaljuju na razmaženu publiku ili žutilom opsjednute medije. Tim povodom pokušat ćemo jednom za svagda dokazati da je vrijeme novog vala bilo kreativni vrhunac kojem ćemo se teško ikad više približiti ma koliko nas neki uvjeravali u suprotno.
Oni zasićeni stalnim zazivanjem Azre, Haustora i nekog drugog, odavno nepostojećeg Prljavog kazališta redovno im suprostavljaju aktualne bendove koji su, međutim, sve samo ne novi. Hladno Pivo, Majke i TBF bez ikakve su dvojbe izuzetno talentirani i kvalitetni izvođači, ali su već toliko dugo na sceni da bismo ih mirne duše mogli zvati veteranima. Nadalje, svoj višegodišnji trud naplatili su tek nakon izdavanja barem tri ili četiri albuma, što u usporedbi s vremenom kad su jedva punoljetni Houra ili Gile preko noći postajali punokrvne rock zvijezde u sekundi ruši bilo kakve snove o glazbi kao nečem čime se može zaraditi za život. Nadalje, isti ti koji tvrde kako je zaista vrijeme da se junaci Zvečke i Kavkaza prestanu dizati u nebesa, pola recenzije posljednjeg albuma TBF-a posvete uspoređivanju stihova Aleksandra Antića s onima Džonija Štulića, čime neizravno priznaju da je čudak koji danas trajno napušen trune u nizozemskoj provinciji bio najveći rock pjesnik ovih prostora. Istovremeno, ostaci njegovog benda degutantnim projektom Pozdrav Azri privlače više publike nego većina mladih snaga zajedno, a ništa bolja situacija nije ni kod nekadašnjeg mu rivala Darka Rundeka koji, usprkos nerijetko fascinantnoj solo karijeri, još uvijek najjači pljesak izaziva pjesmama Haustora.
Ono što, međutim, predstavlja najveći problem današnje urbane scene je potpuni izostanak takozvane B-lige, barem u glavama većine. Primjerice, beskompromisni sastavi poput Termita i Sexe bez diskografskog su ugovora s lakoćom punili klubove od 500 do 1.000 ljudi, dok njihovi aktualni nasljednici i nakon desetak objavljenih singlova još uvijek sviraju pred šačicom prijatelja. Za takvo stanje stvari nikako ne treba kriviti medije, barem ne one srednje struje, pošto u vrijeme kada vas jedan klik dijeli od sve glazbe ovog svijeta zaista nije potreban netko tko bi vam objasnio što valja, a što ne. U redu, St!llness, Svadbas ili Peach Pit dogurali su do statusa kojeg su nekoć imale Zvijezde ili Boa, no njihov je proboj trajao barem dvostruko duže i sa sobom donio triput više frustracija.
Svjetlo na kraju tunela ipak postoji, i to zahvaljujući čitavom nizu novih izvođača koji svoja izdanja objavljuju legendarnom „do it yourself“ strategijom, potpuno ignorirajući tradicionalne diskografske kanale. Na žalast, čim netko od njih razmijeni par mailova s nekim bitnim na svjetskoj razini, hrvatski ga novinari u sekundi proglase velikom nadom svjetske glazbe, zbog čega se njihova nerealna očekivanja rasprše već pri prvom susretu s realnošću, odnosno saznanjem da takvih kao što su oni u svakom londonskom ili pariškom kvartu ima barem 20.
Na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, Jugoslavija je po uvriježenom mišljenju imala glazbenu scenu tek nešto slabiju od američke ili britanske. Umjesto da se zavaravamo kako i danas imamo šanse zauzeti iste pozicije, trebali bismo se pomiriti s vlastitom prošlošću i biti ponosni što su iste ove ulice svojedobno dale autore koji su se mogli mjeriti s onima The Clasha, Ramonesa ili Talking Headsa.
