Milardović je, među ostalim, autor knjige "Stranac i društvo" iz 2013. godine u kojoj se bavio fenomenom ksenofobije i krizom multikulturalizma u Europskoj uniji.
NAJVEĆI TERET NOSI GRČKA, A KLJUČEVE DRŽI TURSKA
Hoće li zatvaranje balkanske izbjegličke rute dati očekivane rezultate? Je li moguće sve te ljude koji se žele domoći zapadne Europe zaustaviti na taj način?
Europa je ovako postupila jer želi reaktivirati narušeni schengenski sustav, što znači da želi uvesti nadzor ulaska i izlaska iz svog prostora. To je sasvim normalno i svatko dobronamjeran reći će da gdje postoje države i granice, postoje i pravila igre. Ako netko ide iz jedne u drugu državu, bilo bi normalno da ima dokumente. Međutim, u ovoj izbjegličkoj krizi došli smo do toga da je čak suspektno postavljati pitanje o dokumentima. Svrha svake države je da uspostavi nadzor nad teritorijem u smislu sigurnosti, a sigurnost podrazumijeva da se mora znati tko ulazi, a tko izlazi iz države i tko je unutar EU. Sloboda i sigurnost ne moraju biti inkompatibilni, no očito je da sada jesu. Radi uspostavljanja normalnog reda stvari, ne vidim ništa sporno u tome što se EU konačno zbrojila i rekla da je početna granica Europske unije ona između Grčke i Makedonije. Bolje je da se napravi takav oblik nadzora, da se pusti one koji imaju valjane dokumente, a koji su najugroženiji, nego da svatko ulazi. A s druge strane, da se tim ljudima pomogne i ne izaziva humanitarna kriza. Ja bih u tom smislu zagovarao načelo umijeća mogućeg - zaštititi svoje interese, a istodobno pomoći ljudima.
Očito je da će Grčka sada morati podnijeti najveći teret izbjegličke krize. Može li se ona nositi s tim s obzirom na sve svoje probleme?
U ovoj situaciji, najveći teret doista će podnijeti Grčka. Ona sada drži ključeve sigurnosti Europske unije i nije u redu da ta zemlja, koja nije sudjelovala u procesima na Bliskom istoku, plati ceh. Njoj se mora pomoći, kao što se mora pomoći i Turskoj koja nije u Europskoj uniji, ali u geopolitičkom smislu i u smislu međunarodnih odnosa drži ključeve sudbine Europe.
S Turskom je sličan dogovor već postignut prije tri mjeseca, ali situacija se nije bitnije poboljšala. Sada je Turska ponovno dobila novac, a još su, k tomu, ispregovarali i bezvizni režim u EU za svoje građane i ubrzanje pristupnih pregovora. Hoće li ovoga puta ta 'trgovina' dati rezultata?
Pokazuje se da je izbjeglička kriza jedan dobar politički medij za potraživanja Turske spram EU i da su ti nesretnici, izbjeglice, instrument turske vanjske politike. Turska sada drži EU pod kontrolom, a Turska i Rusija drže u svojim rukama sudbinu Europe - Turska preko izbjeglica, a Rusija geopolitički. Europa u ovom trenutku ima Vladimira Putina na istoku i Recepa Erodgana na jugu koji baš i nisu "ekipa iz snova".
EU JE KAPITULIRALA PRED VELIKOM BRITANIJOM
Naspram osnažene i, može se reći, agresivne Turske, Europska unija pokazala se tromom i ranjivom, gotovo slabom...
Tek sada, nakon uvođenja ovih novih pravila, pokazalo se da je od kolovoza prošle godine, kada je krenuo izbjeglički val, Europskoj uniji trebalo sedam mjeseci da se dogovori, konsolidira i donese ovakve odluke. To pokazuje koliko je EU složen mehanizam.
Vidi li se i na ovom primjeru da je jedan od najvećih, ako ne i najveći problem EU kriza upravljačkog identiteta? Drugim riječima, tko u Uniji lupa šakom o stol?
Vidjelo se to već i na summitu na kojem se raspravljalo o Velikoj Britaniji i njezinom ostanku u Uniji. EU je kapitulirala pred Velikom Britanijom jer joj je omogućila poseban status u smislu jačanja suverenističkih ideja i koncepta suvereniteta. To znači da će Velika Britanija više igrati na stranu nacionalnih interesa i zahtijevati jačanje nacionanih parlamenata. Time se slabi kapacitet EU jer će se ubuduće, ovisno o pojedinačnim interesima, priča prebacivati na suverenističku razinu. Hoće li EU neki svoj generalni interes stavljati pod kapu nacionalnih interesa? Malo morgen! To nećemo gledati i zato je to kapitalacija EU pred Velikom Britanijom jer je napravljen presedan.
U Češkoj najavljuju referendum o izlasku iz EU čim se budu znali rezultati onog britanskog. Hoće li, bez obzira na ishod, fenomen Brexit rezultirati drugim exitima?
Logika će biti sljedeća: ako je to mogla tražiti Velika Britanija, onda isto mogu tražiti i Mađarska, Češka, Slovačka... svaka od 28 članica u nizu. I što onda ostaje od EU? Ništa. Osobno sam pitao britanskog veleposlanika u Hrvatskoj zašto je njegova zemlja pokrenula pitanje izlaska iz EU u jeku izbjegličke krize. To je smrtonosni udarac kojim se slabi kohezivna snaga Unije pred jednim problemom s kojim se ne zna nositi. Drugim riječima, Britanci crpe iz EU ono što im odgovara. Iz briselske samoposluge uzimaju samo najbolje, a ne žele uzimati ono što je po njima škart-roba. Oni izbjeglice neće! U tom smislu, politika Velike Britanije je potpuno licemjerna. Ona generira krizu na Srednjem istoku koja proizvodi izbjegice, a s druge strane kaže da će ih primiti samo osam tisuća.
IZVOR KRIZE NIJE U SIRIJI NEGO U SAD
Njemačka je danas ekonomski možda i najmoćnija u zadnjih 25 godina, no koliko se njoj zapravo i izbjegličkom krizom i Brexitom, slabi politička moć kao predvodnice EU? Hoće li kancelarka Merkel politički preživjeti sve ovo?
Mislim da hoće, iako je Brexit znakovit jer slabi i Njemačku. Njemačkoj nije palo na pamet tražiti poseban status unutar EU. Njoj to i ne treba jer je najjača. Logika stvari sada je sljedeća: Brexit slabi poziciju Njemačke u EU i posredno slabi i poziciju Merkel. S druge strane, Njemačka nema snage reći SAD i Rusiji da prestanu stvarati probleme dolje u Siriji. S obzirom na izbjegličku krizu kao referentnu točku, SAD i Turska, a dijelom i Rusija su problemi, a ne njihovo rješenje.
Kada se priupita sve od vodećih ljudi EU pa do političara nižeg ranga u zemljama poput Hrvatske, svi će odreda reći kako problem izbjegličke krize treba rješavati na njezinom izvoru - u Siriji. No, je li Sirija, sama po sebi, izvor tog problema?
Žarište krize je, a o tome sam govorio još prošlog ljeta, u Sjedinjenim Američkim Državama. Da je EU snažna, da je superdržava, da ima tu političku, diplomatsku i vojnu snagu, mogla bi to zaustaviti. No, kako će kad je u zavisnom položaju od SAD? Ona je problem, a ne rješenje. SAD su najveći problem Europe. A usto imaju 'Trojanskog konja' u vidu Velike Britanije koja je više američka nego europska. Čim je odvojena od cjeline, kao otok i kao svojevrsni trajekt, ona želi imati poseban status.
NOVA VLADA NEĆE SE MORATI PUNO BAVITI IZBJEGLICAMA
Na djelu već imamo radikalizaciju političke scene diljem Europe. U kojem smjeru će ona ići dalje uslijed svih ovih događaja?
Dokaz tog jačanja su bili izbori za Europski parlament na kojima je taj desnoradikalni, antoglobalistički odnosno suverenistički sektor ojačao. Na koncu, u Francuskoj je pobijedila Nacionalna fronta. Da je u Hrvatskoj na izborima pobijedila takva stranka, nastala bi cijela mobilizacija. Kada je u Francuskoj pobijedila, nitko nije prstom maknuo što govori o licemjerju europske, ali i naše javnosti. Taj radikalnodesni sektor ojačao je i drugdje. Dovoljno je pogledati Mađarsku s Jobbikom i njenom stranačkom vojskom. Čovjek ima dojam da je Hitler umarširao u Budimpeštu. Tih stranačkih formacija u uniformama i s bakljama ima i u Grčkoj, Austriji... to je strašno.
Kako ocjenjujete politiku prema izbjeglicama prošle i sadašnje Vlade?
To mora biti ista politika koja će se usklađivati s briselskim dizajnom. Što je premijer Orešković učinio kada se u Bruxellesu pregovaralo oko Brexita? Nije li potpisao sve što su Britanci tražili i što su i ostali potpisali? Jest. Nije li pristao na redefiniciju solidarnosti oko socijalne politike i zapošljavanja? Jest, i na taj je način zeznuo sve sadašnje i buduće hrvatske radnike koji će ići raditi u Veliku Britaniju. Male države u velikim sustavima političke moći naprosto se ponašaju po rektalnom modelu. Što u svemu tome Hrvatska može? Ona nije velika kao Velika Britanija. (Usput, Velika Britanija koja uopće nije velika, jedina je zemlja na svijetu koja se u nazivu definira kao velika. Što bi onda Kina trebala na to reći? Ili Rusija? A zamislite tek da se Njemačka odluči preimenovati u Veliku Njemačku ili da, nedajbože, netko kod nas proglasi Veliku Hrvatsku!) To što je EU koncipirala novu politiku prema izbjeglicama, ide na ruku hrvatskoj Vladi jer neće morati ništa posebno izmišljati, niti se posebno time baviti. Čak će biti i rasterećena jer neće biti tolika fluktuacija ljudi. Ako ih je prošla vlada mogla propustiti 600 tisuća, ova neće morati više od pet-šest tisuća.
HRVATSKA NIJE PSIHOANALITIČKI KAUČ DR. PETROVA
Još od prošle jeseni traju prijepori treba li Hrvatska slati na granicu vojsku ili je policija, koja je inače brojnija od vojske, dovoljna. Je li ideja o slanju vojske u funkciji nekih drugih, dnevnopolitičkih igara?
U novonastaloj situaciji - jer sada govorimo o kontroliranim uvjetima - pitanje vojske na granici treba oprezno razmotriti jer nema opasnosti da će na nam doći milijun ljudi. S druge strane, granica nam je toliko dugačka pa je pitanje imamo li uopće toliko ljudstva. Tko će sve to popuniti i kakvog smisla sve to ima?
Postoji li mogućnost da ipak, s dolaskom toplijeg vremena, bude otvorena južna balkanska ruta?
To bi bio smrtni udarac turizmu, no nije isključeno da se dogodi. Ako se u Grčkoj stvori kritična masa ljudi koji odluče milom ili silom proći, tko će ih zaustaviti? Hoće li grčka vojska pucati na njih? Može se, dakle, govoriti i o tom scenariju, s tim da bi normalno uređena država morala biti pripremljena za sve scenarije. Val se neće zaustaviti, samo je pitanje koliko će turske i grčke vlasti to uspjeti držati pod kontrolom. Turskoj se to plaća, a Grčka je kao članica EU dužna štititi vanjske granice Unije.
Koliko Vam nova hrvatska Vlada ulijeva povjerenje? I kako tumačite Most kao novi fenomen na političkoj sceni?
Oni se još uštimavaju. Najbolja definicija nove vlade bila bi da je to jedan poluraštimani orkestar koji će, po prirodi stvari i interesa svakog člana vlade, biti prisiljen složiti se. Božo Petrov ne može pucati iz prazne puške jer je njegov kapacitet, kada bi mjerili demokraciju, otprilike deset posto. Ako bude dalje radio ovako kao do sada, Most će pasti. Dakle, u interesu Mosta nije raditi veće probleme nego realizirati obećano ili u najgorem slučaju preživjeti do sljedećih izbora. Sve drugo su eksperimenti koji bi Most odveli u politička vječna lovišta. Petrov treba znati da Hrvatska nije psihoanalitički kauč. A prijevremeni izbori ne bi, s postojećim izbornim zakonom, ništa promijenili već bi donijeli vrlo slične relacije sadašnjima i sve bi ovo isto morali proći još jednom.
