Nalik medijski savršeno produciranom spektaklu od rata u Iraku prije dvadeset godina, kriminalistička istraga nestanka maloljetne Antonije Bilić pokazala je da naša policija – čak u suradnji s kolegama iz tzv. regije – ipak umije raditi svoj posao, i da nadasve zna kako ga prezentirati javnosti.
Sjećamo se kadrova, otprije neki dan, gdje forenzičari u radnim monturama skupljaju uzorke po inkriminiranom kamionu, a vozilo snimano kamerom iz ruke samo što ne pripovijeda o jadima kojima je svjedočilo. Uto su slijedili prizori bosanskohercegovačke potrage za osumnjičenikom, sve ispred naglo rasanjenih očiju hrvatske policije, i scene u kojima neka od nebrojenih službenih lica dugačkim motkama čačkaju po gustom šipražju. Gotovo da se moglo čuti kako u režiji bubnjaju srca dežurnih urednika, pogonjena mišlju da bi onaj zlikovac spojenih obrva, jer i tako su ga opisivali, mogao ekskluzivno iskočiti pred objektiv baš u njihovoj šihti.
A naučili smo, iz nekolicine ranijih određenih primjera, da kriminalisti pripuštaju novinare tako blizu terenskoj akciji jedino kad je na stvari neka paralelna korist. Uostalom, nije bez osnove znana teza da pojačana transparentnost te vrste može prouzročiti nemalu štetu po istragu. Ona je inače glasnogovorniku MUP-a Krunoslavu Borovcu u pravilu poput teorema na umu i za dobrojutro i za lakunoć. Ali, vratimo se načas do rane faze ovoga tragičnog događaja, kako bismo lakše uvidjeli potpuni društveni kontekst slučaja.
Šansa za samopromociju
Kao što je poznato, očajna rodbina nestale djevojke relativno dugo je gurala inertni državni mehanizam, dok isti nije upalio i nekako krenuo niz cestu, štoviše, čak autoput. Ključni moment istrage zapravo je bila eksponencijalno rastuća masovnost angažiranih pojedinaca na Facebooku, koji od zgode do zgode naoko postaje sve utjecajniji činitelj političkih kretanja u najširemu mogućem spektru. Reklo bi se da je posrijedi spasonosno žarište demokratizacije ukupnog društva, no – i to smo već stigli naučiti – tamo gdje nastupa iole autentični demokratski tropizam, makar u rudimentarnom obliku, za njim se valja i svakovrsna manipulacija narodnom voljom; najčešće prilično djelotvorna, nažalost. Pa se tek nakratko pričini kako domaća policija ne servisira jedino razmirice između konkurenata na stranačkom tržištu, npr. ono kad jedan Karamarko namisli pričepiti jednog Linića.
Ne budi joj teško, dakle, naša je izvršna vlast u neka doba prihvatila statistički idealnu šansu za samopromociju, i uzela mobilizirati krim-inspektore, pse-krvosljednike, ljude-žabe i ljude-novinare, kao i vlasti u susjedstvu. Potonjima su zacijelo protumačili kako je ovaj predmet naprosto od iznimnog značaja s obzirom na predstojeće izbore, i obećali im revanš prvom narednom, a slično isplativom prilikom.
Da se Bilići te njima bliski nisu upeli prevrnuti i zemlju i nebo u potrazi za svojom Antonijom, odgovorne strukture nesumnjivo bi strpljivo pričekale da množina zabilježena po Facebooku dosegne kritičnu masu u bilo kojem od narednih slučajeva žešćeg kriminala, onakvog kakav draži nerve većini pristojnijeg svijeta, naime, kriminala s izgledno punom dozom krvi, seksualnog zlostavljanja, prekinute mladosti, obiteljske tuge i prolongirane misterije s hajkom u epilogu. Nije teško zamisliti da bi uz malo koincidencije, recimo, nekako pri kraju turističke sezone, naletjeli na baš istog ovog počinitelja, budući da je Dragan Paravinja više nego izvjesni recidivist u tome pogledu na prostorima triju država, zahvaljujući njegovim dvama savršeno kompatibilnim državljanstvima. Razdruživanje u krvi, kad je riječ o republikama nekadašnje SFRJ, najviše je koristilo ratnim zločincima, ali i mirnodopskim, privrednim kriminalcima ili, kako vidimo, serijskim silovateljima. Te zemlje najbolje služe upravo tome da bi se slični tipovi imali od pravdoljubivog aparata jedne države kamo skloniti u drugu, susjednu.
Politikantska funkcija istrage
Ako netko sumnja da odnosi među nama tako stoje, neka prouči relevantne statistike zaštite hrvatskih državljana u samoj Hrvatskoj, i neka si odgovori zašto se u napadno mnogo usporedivih primjera nije po sili puke dužnosti pokrenuo ni približno obiman istražni sklop. Samo da spasi kojeg nestalog građanina više, uzimajući na znanje da je i on nečije dijete, pritom nekoga tko možda nije dopro na Facebook.
No, marketinška kampanja pod radnim imenom istrage nestanka Antonije Bilić uminut će sa svim neviđenim sjajem taman kada dotraje i njezina primarna politikantska funkcija. Ubrzo će opet nestati leleka ucviljenih roditelja s malih ekrana, i uzalud će se po društvenim mrežama rojiti dobrohotni entuzijasti, barem dok ne natrapaju na kakvu novu prikladnu konstelaciju, što se tiče odrođene elite koja u biti jede malu djecu.
I da se vratimo na početak teksta, do komparacije s onim ratnim atrakcijama koje su zbog silovitog medijskog posredovanja navele stanovite teoretičare od imena da ustvrde kako toga događaja kao da nije ni bilo, jer ga je već u tekućem vremenu radnje poklopila dirigirana njegova projekcija: u tome smislu nije se dogodila niti istraga nestanka Antonije Bilić, ne u integralnoj, sistemskoj bilanci naše društvene stvarnosti. Tamo negdje daleko, izvan domašaja političkih dekoratera, na koncu postoje isključivo žrtve još jedne nepovratne tragedije i njihova, samo njihova bol.
Gost komentator: Igor Lasić
