Posebno je podmuklo što se dokidanje prava koja smo imali ili ćemo imati još kratko vrijeme odvija kroz izmjene raznoraznih pravilnika, te time drži podalje od očiju javnosti. Najnoviji primjer je namjera Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje da našoj djeci – opet izmjenom jednog od famoznih pravilnika, a ne nekog zakona o kojem bi javnost još imala priliku raspravljati – dokine prava na plaćene zubne aparatiće.
Hvala, mama
Premda se u profesionalnom životu rijetko bavim pitanjima zdravstva – o zubnim aparatićima znam, nažalost, podosta. Nosila sam ih tijekom cijelog djetinjstva i zahvaljujući njima danas u mojoj vilici ne vlada potpuni nered. Mrzila sam ih iz dna duše, ali danas sam sretna što je majka bila neumoljiva i po pitanju njegova nošenja nije bilo nikakvog prostora za raspravu. Koliko se sjećam, ni tada nije bilo jednostavno doći na red, ali čekanje se mjerilo mjesecima, a ne godinama i nikome nije padalo na pamet bilo što naplatiti mojim roditeljima. Ono što ne znam je bi li, prema najavljenim pravilima koje razmatra HZZO, moji liječnici odlučili da na taj aparatić imam pravo, ili bi zaključili da sam sa zubima koji 'jašu' jedan preko drugoga dovoljno šarmantna da taj nedostatak neće bitnije utjecati na moj psihosocijalni razvoj. Naime, kako je objavio Novi list, ekipa u sivim odijelima i strogim kostimićima dosjetila se još jednog načina da pod izlikom plemenitih namjera, skraćivanja liste čekanja (na aparatić se čeka 6 godina), uskrati golemom broju djece nešto na što su njihovi roditelji u sklopu redovite zdravstvene zaštite imali neupitno pravo. Prema tom modelu, nepravilnosti se rangiraju u pet kategorija. Prve dvije su bez terapije, ili s malom potrebom za terapijom, te zdravstveni sustav ne pokriva troškove liječenja, dok četvrtu i petu kategoriju, gdje je terapija neophodna, financira država. Treći stupanj smatra se graničnim, a terapija se financira samo ako je povezana s izrazito narušenom estetikom osmijeha koja bi mogla narušiti psihosocijalni razvoj djece i mladih adolescenata.
Pokaži mi zube, reći ću ti koliko imaš novca
U prijevodu to znači da će, prema postojećim statistikama, svako četvrto dijete biti uskraćeno za zubni aparatić osim ako roditelji nemaju 15.000 kuna da ga plate iz vlastitog džepa. Još jasniji prijevod ovog pravila bio bi da ćemo prema razini nereda u ustima moći procijeniti čiji je roditelj koliko težak. No, donekle to znamo već i danas. Zar ne? Aparatići za korekciju nepravilnog položaja zuba samo su nadogradnja već uhodanog sustava stomatološke zaštite koja je malo-pomalo, korak po korak, postala privilegija onih dubljeg džepa, barem kad je riječ o složenijim zahvatima. O tome koliko je sve daleko otišlo Dragomir Petricprogovorio je javno i bez ustezanja ravnatelj Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije dr. za 21. stoljeće.
Pobuna splitskog ravnatelja
Upozorio je pacijente koji dolaze u ustanovu koju vodi da nisu dužni platiti stomatolozima ništa osim razlike u cijeni 'crne' i 'bijele' plombe, dakle nekih 50 kuna, jer sve ostalo pokriva plaćeno zdravstveno osiguranje.
"Gdje god od vas zatraže zdravstvenu iskaznicu – ništa ne plaćajte! Država je tim stomatolozima pokrila troškove prostora, plaće medicinske sestre, opreme i grijanja ambulante, a plaća im i sav potrošni materijal, osim 'bijelih' plombi. U domu zdravlja koji vodim zubare se neće dodatno plaćati dok sam živ, ili barem dok sam ja ravnatelj", jasan je bio Petric. Time je otvorio rat sa stomatolozima čije smo usluge, čast iznimkama, već navikli plaćati, te smo se uglavnom preselili privatnicima shvativši da, kako se god okrene, za bolji materijal i tretman ionako plaćamo. Zbog lošije ekonomske situacije, taj se trend pomalo usporio, ali neminovno će se nastaviti čim kućni budžeti to budu dopuštali.
Eh, kad bi to bili samo stomatolozi
Situacija bi bila donekle podnošljiva kad bi se pužući trend plaćanja, ne samo za dovoljno kvalitetnu, nego i za pravovremenu liječničku pomoć, zadržao isključivo na stomatološkim uslugama. Međutim, treba biti iskren i priznati da tko god može, za bilo koji ozbiljniji zdravstveni problem ide privatnicima. Činjenica da se često, čak i po kvalitetu života i sam život, ključne pretrage i preglede čeka mjesecima, ljude tjera da pribjegnu posuđivanju novca ne bi li dobili nešto na što na papiru imaju puno i neotuđivo pravo, ali u stvarnosti im je nedostupno u trenutku kad im najviše treba. Duboko je nepravedno da nešto za što su izdvajali naše bake i djedovi, majke i očevi, a sad i mi sami, kako bismo svi imali dostupnu, dobru i brzu liječničku pomoć, pomalo odlazi u prošlost. Kojekakvi državni činovnici tumače nam da je sustav neodrživ i da se jednostavno moramo pomiriti sa smanjivanjem donedavno zagarantiranih prava. Ni na kraj pameti im ne pada da smo ih birali i imenovali upravo zato da bi sustav organizirali na način da funkcionira i svima bude jednako dostupan.
Sicko u našem sokaku
Put kojim smo krenuli nije nimalo bezazlen, podmukle metode kojima se provodi smanjenje obima i dostupnosti besplatne zdravstvene usluge vode u sve teža i neizvjesnija vremena za one koji neće imati novac da bi pomogli sebi i bližnjima, a dobro zdravlje malo-pomalo postat će privilegija sretnika i onih dubljeg džepa. Hrvatska publika imala je priliku pogledati dokumentarni film američke megazvijezde Michaela MooreaSicko, u kojem se uspoređuju okrutni američki sustav zdravstvene zaštite, u kojem je ona gotovo nedostupna siromašnijima s lošijim zdravstvenim osiguranjem, s onima u Francuskoj i Kanadi, gdje sustav svima dostupnog javnog zdravstva relativno dobro funkcionira. Tko god je vidio film zgražao se nad okrutnošću američkog sustava. Hrvatskoj publici Mooreove priče bile su teško shvatljive, no pitanje je hoće li nam za 10 ili 20 godina one biti daleko bliže, te hoćemo li slične primjere doživjeti i sami.
