Demokracija je još jednom pokazala svoju varljivu i nepredvidljivu ćud. Točnije, hrvatski su birači još jednom uspjeli iznenaditi baš sve, od političkih analitičara, agencija koje provode izborne ankete do samih političara. Ali, upravo varljivost i nepredvidljivost ukazuju na napredak demokracije u hrvatskom društvu, i posljedično, napredak hrvatskog društva. A napredak je, od prvih višestranačkih izbora održanih 1990. do ovih posljednjih, više nego vidljiv.
Prije svega, lijep je osjećaj da izbori ipak imaju svoju svrhu jer se već godinama pobjednik ne zna unaprijed. Što nije slučaj u svim EU članicama, a pogotovo ne kod naših istočnih susjeda. Lijepo je i čuti da niti prije niti nakon izbora nema priča o namještanju, krađi glasova, o nužnosti angažmana neovisnih promatrača koji bi garantirali istinitost rezultata. Što također nije slučaj niti kod svih EU članica, kao ni kod naših istočnih susjeda. Važan pokazatelj napretka je i odnos medija prema sudionicima izbora.
Bez obzira radilo se o strankama koje su do izbora bile na vlasti ili u opoziciji, pristranosti nije bilo. Jednakom žestinom su novinari najgledanijih emisija ili najčitanijih novina i internetskih portala postavljali "nezgodna" pitanja bivšem predsjedniku Vlade i njegovim ministrima, kao i onima koji su to namjeravali postati. Pritisci i prijetnje medijima, ali i favoriziranja ili demoniziranja pojedinih političara od strane medija više nisu hrvatska praksa. A bili su donedavno. I jesu još uvijek, možda i sve jače, u nekim EU članicama. Istočne susjede da i ne spominjem. Želim naglasiti da sve ovo pišem iz perspektive nekoga čija politička opcija na izborima nije pobijedila. Ali tko se unatoč tome ne osjeća poraženo, posebno ne poniženo. I to je također pokazatelj napretka hrvatskog društva.
Velika pobjeda Plenkovićevog HDZ-a
Andrej Plenković i njegov HDZ veliki su pobjednici izbora. Da, naglasak je upravo na posvojnoj zamjenici, i ujedno atributu, "njegov". Plenkovića sam često javno kritizirao zbog oportunizma prema ekstremnoj desnici. Posebno zato što njega osobno nikada nisam doživljavao ekstremnim desničarem. Nije mi se sviđao niti njegov bahat odnos prema političkim neistomišljenicima i pomalo nonšalantan odnos prema temama koje su po mom mišljenju zasluživale puno ozbiljniji pristup.
Ukazivao sam i na loš izbor ljudi koje je uzimao za svoje najbliže suradnike. Pa čak i sama činjenica da se nalazi na čelu stranke koju smatram najodgovornijom za većinu problema koji Hrvatsku opterećuju posljednjih 30 godina sigurno nije predstavljala olakšavajuću okolnost kada sam pisao ili govorio o njemu. Međutim, unatoč svemu navedenom, Andrej Plenković je bez ikakve sumnje jedan od najtalentiranijih hrvatskih političara, a uz Zorana Milanovića u ovom trenutku vjerojatno i jedini političar s kapacitetom državnika.
Imajući u vidu da je HDZ najveća i najutjecajnija hrvatska politička stranka jako je važno tko je na njezinu čelu. S Plenkovićem kao predsjednikom nadam se da će HDZ nastaviti svoj preobražaj iz (domovinskog) pokreta u modernu europsku centrističku stranku kojoj će svako koketiranje s ekstremnim nacionalizmom, bilo u prošlosti ili budućnosti, biti apsolutno neprihvatljivo. Nadmoćnom pobjedom na izborima Plenković je dobio mandat za provedbu brojnih, nekih i vrlo bolnih, promjena u stranci i državi, a koje mnogi njegovi prethodnici nisu imali volje, znanja ili snage provesti. Nadam se da će te promjene, za razliku od svojih prethodnika, provoditi u interesu svih hrvatskih građana, a ne prije svega članova stranke kojoj je na čelu.
Novi igrači na sceni - Možemo!
Uz HDZ, velikim pobjednicima izbora mogu se smatrati i članovi i birači političkih platformi Možemo i Most. Rezultati koje su ostvarili od mnogih već otpisani Most i mnogima (posebno izvan Zagreba) gotovo nepoznata koalicija Možemo trebali bi poslužiti kao pouka i upozorenje svima koji se misle ozbiljno baviti politikom u Hrvatskoj. S jedne strane, Možemo je dokazalo da su nekim biračima, za razliku od uvriježenog mišljenja, konkretni programi i dosljedno zastupanje vlastitih ideoloških i svjetonazorskih načela itekako bitni. Preciznije, Hrvatska je napokon dobila lijevu političku opciju čiji predstavnici svoje ljevičarstvo žive i dokazuju svakodnevnim javnim angažmanom. S druge strane, Most je pokazao upravo suprotno. Kao četvrta snaga po broju ostvarenih mandata u Saboru dokazali su da se, kod nekih birača, nedostatak konkretnih programa može uspješno nadomjestiti dobro odrađenom predizbornom kampanjom i dobrim izborom novih i zanimljivih lica.
Bez obzira na dobar izborni rezultat Škorin Domovinski pokret na kraju je ispao gubitnik. Njegovi predstavnici niti će imati utjecaja na izbor novog premijera, niti će imati utjecaja na sastavljanje nove vlade. Oni će u parlamentu predstavljati upravo ono što i trebaju predstavljati. Skupinu ekstremista, nacionalista i šovinista čije će izjave i stavovi u sljedeće četiri godine služiti kao opomena i upozorenje na smjer u kojem bi Hrvatska mogla, a ne smije, (s)krenuti.
Najveći su gubitnici izbora ipak oni koji su najmanje opravdali, pokazalo se prevelika, očekivanja. Razlozi lošeg rezultata SDP-a i njegove koalicije su brojni. Iako mnogi analitičari prstom upiru u Davora Bernardića kao glavnog negativca krivicu za neuspjeh treba tražiti u godinama kadrovskog, programskog i intelektualnog zanemarivanja ove stranke. Brojni članovi, simpatizeri i birači SDP-a socijaldemokraciju već godinama prepoznaju samo u njegovu imenu. Ako se izuzmu vidljivo različiti pogledi na neke teme iz prošlosti kada su u pitanju problemi koji muče suvremeno hrvatsko društvo razlike između SDP-a i HDZ-a postajale su s vremenom sve manje vidljive. I zato će, umjesto restarta Hrvatske SDP nakon ovog poraza i pojave kvalitetne konkurencije na ljevici morati prvo odraditi vlastiti restart.
Obilježje zrelosti jednog društva sigurno je atmosfera u kojoj se na političke promjene ne gleda kao na katastrofu nego kao dio demokratskog procesa. Ako je suditi po izostanku dramatičnih reakcija na rezultate upravo održanih izbora, sazrijevanje hrvatskog društva polako ali sigurno ipak napreduje. Dio tog sazrijevanja je i prihvaćanje demokracije kao procesa koji nudi velike mogućnosti, ali i često rezultira nepredviđenim ishodima. Ili, da se poslužim lucidnim, gotovo 400 godina starim i uvijek prigodnim stihovima:
"Kolo od sreće uokoli, vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje. Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada; sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi, rob je sada."
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
