Danas administrativna tajnica gradonačelnika za protokol koja koordinira vukovarsku Kolonu sjećanja, Barbara Lovrić, prije 30 godina, u koloni je sudjelovala kao Vukovarka koja se predala. Tada je tek imala nešto više od godinu dana.
Za RTL govori kako se samog događaja dakako ne sjeća, ali jednom je majci postavila neobično pitanje.
"Jednom sam majku pitala, jesam li kao dijete imala bijeli skafander sa šarenim točkicama, a rekla mi je da sam upravo u njemu napustila Vukovar", kaže.
"Roditelji su mi pričali kako smo napustili svoj dom 18. studenoga, kada se moj otac, hrvatski branitelj Vukovara, predao na Mitnici. Bila je to kolona koju danas gledate s arhivskih snimaka, kao i brojni moji sugrađani, a u njoj smo bili moja obitelj i ja. Ušli smo u autobuse koji su danima kružili, razdvojili su nas od oca, a moja starija sestra nije ga htjela pustiti te je zamalo s njim odvedena u koncentracijski logor Sremska Mitrovica. To se na sreću nije dogodilo, intervencijom moje majke", dodaje.
Upitana kako danas gleda na Kolonu sjećanja te je li sudjelovala u svakog, govori kako je do 2015. godine svakog 18. studenog s ocem sudjelovala u Koloni sjećanja baš kao i brojni sugrađani.
"Studirala sam u Zagrebu te sam svakog 17. studenoga pakirala stvari i vlakom dolazila u Vukovar kako bi se poklonila žrtvi mojih sugrađana i mog voljenog grada", tvrdi.
"Za mene je posebno emotivna Kolona sjećanja bila ona 2012. godine kada je dva dana uoči 18. studenog Haaški sud donio oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Te se godine koračalo s pijetetom, ali i neizrecivim ponosom", dodajem potom.
Ipak, već šest godina nije imala priliku biti dio Kolone sjećanja na takav način, odnosno kako ona kaže, koračati u tišini i sjećanjima sa svojom obitelji, prijateljima i poznanicima, aktivno sudjeluje u njenoj organizaciji.
"Nostalgija mi obuzme srce jer 18. studenog ne mogu provesti hodajući u tihoj molitvi ulicama grada koji sam prije 30 godina morala napustiti kao sedamnaestomjesečna beba koja je ostala bez doma prije nego li ga je i upoznala. No, unatoč tome, svoj pijetet i svu svoju snagu ugradim u pripreme ovih, za mene svetih dana, kako bi svi oni koji se žele pokloniti našim žrtvama mogli to učiniti na najdostojanstveniji način", rekla je.
Kaže i kako na sve gleda kao naslijeđe koje joj je otac, zajedno s prijateljima suborcima, ostavio na brigu.
"Stoga mi je velika čast biti dijelom organizacije događaja ovako velikih razmjera koja u hrvatskome narodu budi posebnu emociju", govori.
U konačnici, otkriva nam i kako je svoje prognaničke dane provela u Zagrebu, a u Vukovar se vratila tek 2000. godine, kao 10-godišnjakinja. S ocem se pak susrela godinu nakon pada grada kada je 1992. godine izašao iz logora.
"Moj otac je bio zatočen u srpskom koncentracijskom logoru Sremska Mitrovica te je nakon šest mjeseci razmijenjen. Iako su pisma, koja je u logoru pisao, stizala na našu adresu, bila sam premala kako bih se jasno sjećala njegovog lika pa ga stoga naravno nisam prepoznala. U danima koji su uslijedili, prilagođavali smo se jedno drugome i gradili odnos", navodi pa dodaje da se povratkom u Vukovar susrela s nepoznatim gradom, iako je svakodnevno svjedočila pričama o domu.
"U našoj malenoj hotelskoj sobici od 14 kvadrata u kojoj smo kao četveročlana obitelj živjeli osam godina, svakodnevno se pričalo o Vukovaru tako da sam kroz odgoj bila svjesna da je negdje daleko moj Vukovar i da i ja imam kuću kao i sva ostala djeca s kojom sam se družila", tvrdi pa zaključuje: "Kada su odrasli pričali o ratnoj 1991. godini i događanjima, uvijek sam iz prikrajka pozorno slušala i upijala svaku njihovu riječ pa sam tako u vrlo ranoj dobi razvila veliku ljubav prema svome gradu i ponos prema herojstvu hrvatskih branitelja Vukovara".
Otkrila nam je i kako se prva Kolona sjećanja održala 18. studenoga 1998. godine kada se na parkiralištu Hotela Dunav okupilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja i stradalničkih obitelji.
"Nakon završetka programa položeni su vijenci na mjestu masovne grobnice Ovčara i kod postavljenog drvenog križa na mjestu masovne grobnice na Novom groblju Dubrava, sadašnjem Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Sudionici koji su bili na parkiralištu Hotel Dunav, spontano su formirali kolonu prema Koncentracijskom logoru Velepromet. U narednoj 1999. godini Hrvatski sabor je donio odluku kojom se 18.11. proglašava Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Te je godine i bilo prvo okupljanje kod vukovarske bolnice, a Kolona sjećanja je sa sudionicima krenula prema Sajmištu. To je bilo zadnje obilježavanje na kojem su bili upriličeni protokolarni govori", zaključuje.
