Piše Vedran Harča: Bio je jedan od onih koje kao da oduvijek poznajete

Kada sam čuo vijest o smrti Vlade Divljana, film u glavi odvrtio se do jednog proljetnog dana kada sam krenuo na intervju s njim i dugogodišnjim mu prijateljem i suradnikom Maxom Juričićem.

Povod je bio koncert u Tvornici na kojem su promovirali posljednje pjesme koje je Vlada za života uspio objaviti, one s EP-ja "Četiri godišnja doba".

Kao dugogodišnji fan koji je čak i najslabije ploče njegove karijere vrtio "do besvijesti", strahovao sam da bi mi godinama iščekivani susret mogao razbiti mladenačke iluzije i da Idol mog djetinjstva neće biti onakvim kakvog sam ga zamišljao.

Srećom, bio je i puno više od toga - jednostavan, pristupačan, bez ikakvih "egotripova"... jedan od onih s kojima već nakon nekoliko minuta imate osjećaj da ih dugo i dobro poznajete.

Tijekom intervjua dotaknuli smo se svih najvažnijih trenutaka njegove karijere, od Idola i mitske kompilacije "Paket Aranžman" preko samostalne karijere pa sve do godina provedenih u Sydneyju i Beču.

Iskreno je i bez ustručavanja odgovarao na svako, čak i najškakljivije pitanje, a razgovor se nastavio još dugo nakon što sam ugasio diktafon.

Vlada, hvala ti na tom zaista prekrasnom danu.

U znak sjećanja na ovog velikog glazbenika donosimo vam najzanimljivije dijelove tog intervjua.

Kako je nastalo Ljetno kino i kako je došlo do suradnje s Vladom?

Max: Ljetno kino je jedan moj novi pokušaj da sam sebe zabavim, možda i još nekog usput. Suradnja se dogodila slučajno – u Puli na faksu je bilo neko predavanje o novom valu na kojem smo gosti bili Vlada Divljan, Darko Rundek i ja. Tu sam „uvalio“ i Ljetno kino da nešto neformalno odsviramo, nakon čega se Vlada napalio na naš zvuk, a ja sam odavno napaljen na njegove pjesme. „4 godišnja doba“ (EP Vlade Divljana i Ljetnog kina) je proizvod tog „napaljenja“.

Vlada: Max i ja se družimo svih ovih godina, čujemo se i obavještavamo što se događa. Kada sam čuo za postavu benda, u kojoj su klarinet, ukulele i „stand-up“ bubanj pomislio sam kako je malo previše boravio po otočićima. Onda sam čuo kako to zvuči, pogledao koncert i shvatio čitavu priču. A i nas dvojica smo puno surađivali, najviše u grupi Le Cinema, no nikad nismo ništa snimili u studiju. Krenulo je od jedne pjesme, a završilo sa „4 godišnja doba“.

Vratimo se malo u prošlost – vas dvojica ste se upoznali na festivalu u Subotici. Zanima me jeste li tada gledali nastupe jedan drugoga i koja vam je bila prva reakcija, Maxova na Idole, odnosno Vladina na Film?

Vlada: Oduševljenje, opće, iskreno oduševljenje. Po prvi puta smo svirali u super uvjetima, s dobrim razglasom i ton-majstorom... Bili su to fantastični nastupi! Sjećam se da smo spontano prišli jedan drugom i čestitali. Tada smo počeli stvarno shvaćati novi val kao neku zajedničku stvar i tome se iskreno radovali. Ali i ranije, čim sam vidio prve slike grupe Film, u časopisu Džuboks, već po fotografijama mi je to djelovalo zanimljivo, nešto novo i drugačije. I jako brzo smo se zbližili, Max i ja smo uvijek imali isti način razmišljanja, kako općenito tako i u muzici, obojica volimo te jednostavne, pitke aranžmane. Kasnije smo svirali i turneju zajedno, 1981. godine, 20 koncerata po Jadranu. Imali smo vlastiti autobus, fantastično iskustvo. Na kraju, istini za volju, kada je došlo do zbrajanja računa i plaćanja honorara, ispostavilo se da mi dugujemo organizatorima.

Vaša „Obrana i poslednji dani“ pri vrhu je svih ex-yu izbora najboljih albuma. Prije nje, međutim, na „Paket aranžmanu“ ste dosta eksperimentirali, nakon čega je uslijedio izuzetno komercijalan mini-LP, a onda ponovno povratak eksperimentima na „Obrani“. Tko je u Idolima naginjao na komercijalnu, a tko na tu, alternativniju stranu priče?

Vlada: Mi smo bili neobičan bend, imali smo dva nesvirača koji su imali neke svoje priče. Ja sam u stvari bio poveznica, bio sam muzičar, pisao većinu pjesama te povezivao te nesvirače sa basistom i bubnjarom koji su otprije radili sa mnom. Što se eksperimenata tiče, oduvijek sam bio takav, primjerice, na ploči „Tajni život A.P. Šandorova“ sam se bavio elektronikom. Volim čačkati, pokušavati nešto novo, proširiti svoj izričaj.

Ali, mi smo u to vrijeme bili prijatelji, frcale su različite ideje, Šaper mi je jako puno značio, naročito oko „Obrane“. Prije toga, i „Paket aranžman“ i mini-LP su najvećim dijelom moji, i konceptualno i autorski. Sve su te stvari dolazile slučajno, kroz razgovore. Šaper je imao pjesmu „Isus je vaš maj“, ja sam imao „Maršal je moj Bog“ i oko toga se počela raditi ta priča, neko poigravanje s tim nekim simbolima. Dugo smo snimali, oko četiri mjeseca, što nam je omogućio taj mini-LP i njegov uspjeh. Iako, poslije „Maljčika“ mnogi su bili razočarani tim mekšim zvukom. Nama se činilo bezveze da snimamo samo takve pjesme pa smo pokušali nešto drugačije. Dosta novinara, koji su nas dotad dizali u zvijezde, obrušilo se na nas, i Glavan i neki u Beogradu. „Obrana“ je, pak, doživjela veliki uspjeh kod kritičara, ali se prodala pet puta manje nego mini-LP. S njega nije bio skinut niti jedan spot, ljudi nisu znali što da rade s njim. Bio je komercijalan, ali i dosta provokativan na jedan nezgodan način. „Čokolada“ (sljedeći album grupe, op.a.) bio je pokušaj da se vratimo na velika vrata, u tom komercijalnom smislu.

Još od „Dečko koji obećava“, u kojem se našlo nekoliko vaših pjesama, bavite se pisanjem filmske glazbe. Kolike su razlike kada skladate tu, uvjetno rečeno, namjensku glazbu i kada ste, recimo, radili ove pjesme za Ljetno kino?

Vlada: Prvo, razlika je u samom startu – kad radiš za film, radiš za redatelja, a ne zbog same muzike. Moraš poštivati zakone posla, ispunjavati zadatke. Meni to dođe i kao odmor, od rada na pjesmama, koncerata... iako mi se često događa da, radeći glazbu za film, iz toga nastane neka pjesma.

Više od 20 godina živite u inozemstvu, prvo u Australiji, a potom u Beču. Kako živi jedan ex-yu glazbenik, na primjer, u Beču?

Vlada: U Beču je OK, prvo i osnovno, jako si blizu. Osim što puno više putujem, nema neke razlike. A u Australiji je bilo mnogo teže, došao sam kao potpuni anonimus, bio je to pravi kulturni šok. Trebalo mi je vremena da se priviknem, krenem ispočetka. Njima, logično, sve otprije ništa nije značilo. Kada bih im pustio „Obranu“ i rekao da je ta ploča proglašena za ne znam što sve ne, njima je to zvučalo kao malo bolje producirana demo snimka. Tako da sam morao zaboraviti sve ono ranije, upoznavati producente, sklapati poslove. No, uspio sam većinu vremena preživjeti baveći se glazbom, dobro, malo i vinarstvom.

Max, u vrijeme kad su se raspadali Idoli, došlo je i do razlaza prve i, po meni, najbolje postave Filma. Što se točno dogodilo?

Max: Bio je jedan mali raspad već 1982., uoči albuma „Zona sumraka“. Snimili smo prvu ploču, nakon čega je uletio onaj live iz Kulušića koji nas je zapravo lansirao. Izvorno je trebao biti snimljen cijeli koncert, no tada je otkriveno kako su trake nestale, a ostao je samo bis. Rekli smo diskografima da imamo samo nekoliko pjesama, nakon čega je „konzilij stručnjaka“ raspravljao i odlučio da objavimo mini album. U to vrijeme su isto učinili i Idoli.

Vlada: Vi ste to učinili prije, mi smo htjeli izdati EP sa četiri pjesme, kada se pojavila ta ideja o zajedničkom izdanju.

Max: Da, onda su kazete bile popularne pa je svaki dobio jednu stranu. To je bilo i daleko naprodavanije izdanje Filma, preko 100.000 primjeraka.

Spomenuli ste tu zajedničku turneju. Kada bi danas netko pokušao napraviti istu stvar 30 godina kasnije i okupio sve koje može iz tadašnjih postava, biste li pristali?

Vlada: Ne, to je prošlost. Da smo ostali bliski, to bi možda još i imalo smisla. Jer, suština Idola je i bila u tom našem druženju, prijateljstvu.

Max: Ono vrijeme je bilo puno nekog ludila, energije, blesavoće. Danas bi to bila takva demistifikacija, tuga pregolema. Mislim, ima njih koji dostojanstveno stare, frend mi je gledao jedan od zadnjih koncerata Jamesa Browna i oduševio se. Page i Plant su u Zagrebu  isto bili dobri, vidjelo se da im se svira. Onda to ima šarma, inače ne.

Prije par mjeseci objavljeno je nekoliko tekstova u kojima autori traže da se prestane toliko pričati o novom valu i posveti pozornost današnjim bendovima. Kako vi gledate na to vrijeme i što mislite zbog čega su te pjesme i danas toliko značajne?

Max: Zbog tekstova, to je bila eksplozija dobrih tekstova. Prvi put su se nekakve svakodnevne stvari vješto izrekle na domaćem jeziku. Znaš ono, Beatlesi su imali „Come Together“, a Stublić je imao „Mi smo uvijek zajedno“. Nama je to zvučalo totalno anti-rock, ali njemu je uspjelo.

Vlada: Čini mi se da to nekako ide u valovima, kad se pojavi nešto zanimljivije, pisat će se o tome. Tako je u čitavom svijetu, svako malo se prisjete osamdesetih. A i bio je to pravi pokret, iako smo svi nastali potpuno nezavisno jedni od drugih, oduševljavalo nas je što postoji toliko istomišljenika, toliko sjajnih bendova.

Max: Pogledaj samo taj festival u Subotici – uz nas, svirali su i Haustor, Električni orgazam i Šarlo Akrobata. Vidjeti sve te bendove odjednom, i to u naponu snage. Iako, malo se i upilalo s tim, pogotovo jer te ploče, prvi albumi Azre, Filma, iz današnje perspektive zvuče malo „plingi- plongi“. Ali to su sve nadjačali genijalni aranžmani i fantastični tekstovi.