Izlazak trostrukog box-seta s 50 pjesama Arsena Dedića natjerao me da velikom bardu posvetim već drugu kolumnu u mjesec dana, i dobro je da je tako.
Prvi tekst predstavljao je moj oproštaj od čovjeka čija me glazba pratila čitavog života i kao takav je teško mogao biti lišen emocija u rasponu od onih „Bože, zašto si nam uzeo njega, a ne...“ pa do iskrenog šoka što njegove britke, ironične komentare i prekrasne stihove više nikad neću čuti. Ovoga puta posvetit ću se onom najvažnijem, samim pjesmama, koje na ovom izdanju sežu do samih početaka davnih šezdesetih i sedamdesetih, kada je pjesmama poput „Sve što znaš o meni“, „Kuća pored mora“, „O, mladosti“, „Moderato Cantabile“ ili „Djevojka za jedan dan“ dosegnuo artističke i kreativne vrhunce kojima su se sve do danas uspjeli približiti samo rijetki.
Uzmemo li u obzir da su većini Hrvata u to vrijeme pop i rock još uvijek predstavljali potpuno nepoznate pojmove (ponekad imam osjećaj da je i dalje tako), aranžmani nekih skladbi rađeni su previše festivalski pa, gledano iz 2015, godine, djeluju arhaično kao, primjerice, „Tata, kupi mi auto“ ili „Zeko i potočić“. Ono što ih je i tada činilo veličanstvenima bili su stihovi u kojima je vlastite rastanke i nostalgiju učinio univerzalnima, razumljivima svakome tko je ikad bio prevaren, ostavljen ili se s čežnjom sjećao doma koji je davno ostavio.
Njegovi ljubavni brodolomi, tako prekrasno opisani u „Otkako te ne volim“ ili „Znat ćeš“, postali su i moji i tvoji i svačiji, a način na koji ih je opisivao smještali su ga rame uz rame s najvećim pjesnicima ovih prostora, onima čija su nas lica gledala sa stranicama školskih udžbenika i TV-kalendara. Vrijedi spomenuti i da se lijepo sjetiti vremena u kojem su hrvatske estradnjake na festivalskim pozornicma pratili orkestri, a ne matrice nalik testnim melodijama prastarih sintesajzera.
Da smo u njemu dobili poetu u rangu Boba Dylana ili Jacquesa Brela među prvima su prepoznali i mladi, nabrijani klinci s električnim gitarama pa je tako u „Razgovoru s morem“ snage udružio s Dragom Mlinarcem, a mnogo kasnije i s Darkom Rundekom u briljantnoj „Na nešto me sjeća ovaj grad“. Čak je i poznati egomanijak Džoni Štulić, tip koji nije priznavao ničiju veličinu osim vlastite, obradio „Moderato Cantabile“, a i prilično zaboravljena rock skupina Pun kufer dočepala se svojih „15 minuta slave“ zahvaljujući duetu „Na mom balkonu“. Također, za razliku od većine svojih suvremenika ili mlađih kolega (pogledajte samo Juru Stublića ili Rajka Dujmića), muze inspiracije nikada ga nisu napustile pa je i u starim danima pisao punokrvne klasike „Amigo“, „Dida moj“ i „Završit ću kao Howard Hughes“.
Čast da zatvori najimpresivniju kompilaciju u povijesti (a i budućnosti) ovih prostora pripala je pjesmi „I na kraju malo sreće“ s kojom se, vrlo prigodno, i opraštamo od Arsena. Njegov odlazak, premda ga ne bi imalo smisla nazvati preuranjenim ili neočekivanim, nešto je od čega će se ova onemoćala i neizlječivo poseljačena glazbena glazbena scena teško oporaviti, no usprkos tome možemo reći da smo imali sreće, sreće što smo živjeli u vremenu Arsena Dedića.
