Radno pravo ubrzano se i sadržajno mijenja posljednjih tridesetak godina, a novi zahtjev za promjenom samo je nova iteracija izazvana novim eksternim poticajem - bolešću COVID-19 - i posljedicama iste na tržištu rada i u radnim odnosima, kaže dr. sc. Viktor Gotovac, izvanredni profesor radnog i socijalnog prava na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Otkako je počela pandemija, aktualan je postao rad od kuće i
jedno od ključnih pitanja je kako to regulirati da ne bude
problema.
''Situacija i obrasci ponašanja nakon pojave bolesti COVID-19, u
pravni diskurs unijeli su kao referentan pojam "rada kod kuće",
ono što se formalno Zakonom o radu nominira kao mogućnost rada
"na izdvojenom mjestu rada", i to utemeljenjem na ugovoru o radu
na izdvojenom mjestu rada. Poimanje "rada kod kuće", ipak, bojim
se, nije samo pogrešno nazivanje specifičnog ugovora o radu, nego
polazi od pretpostavke da bi poslodavac, kao što radnika može
osloboditi obveze rada u određenim okolnostima, mogao
jednostrano, koristeći neko svoje ius variandi ovlaštenje,
izmijeniti mjesto obavljanja rada. Tako, međutim, nije'', kaže
Gotovac za
Glas Slavonije.
''Zakon o radu, odredbama članka 17., uredio je ugovor o radu na
izdvojenom mjestu rada, odnosno njegov obvezni sadržaj, kao oblik
ugovora kojim se rad obavlja kod kuće radnika, ili u nekom drugom
prostoru, a koji nije prostor poslodavca. Takav ugovor o radu ima
biti sklopljen u pisanom obliku, odnosno biti notificiran pisanom
potvrdom o sklopljenom ugovoru o radu te mu se određuje obvezni
dodatan specifičan sadržaj, uz onaj sadržaj imanentan svakom
ugovoru o radu'', objasnio je.
Iako je, ističe, ''polazni smisao uređenja ugovora za obavljanje
poslova na izdvojenom mjestu u omogućavanju rada koji ne
zahtijeva stalan nadzor poslodavca nad radom radnika, odnosno
bivanje radnika na mjestu rada kod poslodavca, a što je danas
povezano s razvitkom suvremenih tehnologija, ponajprije onih
informatičke tehnološke osnove, odnosno i sa smanjivanjem
prostornih potreba poslodavca, u uvjetima pandemije ovaj je rad
postao posebno atraktivan, kako zbog pojednostavljenja osiguranja
sigurnih uvjeta rada zbog nedolaska na posao, tako i zbog
nemogućnosti dolaska na redovito mjesto rada zbog prekida javnog
prijevoza''.
''Naravno, nije u svakom radnom okruženju ovaj rad bio jednako primjenjiv kao rješenje, iskustvo je pokazalo kako su neki poslodavci nepripremljeni za ovu vrstu rada, nadalje za neke djelatnosti nisu ostvarene temeljne pretpostavke, pa i normativne, za takav oblika rada, dok u nekim djelatnostima naša sklonost pretjeranom administriranju i birokratiziranju onemogućava korištenje prednosti rada "od kuće", na daljinu, na izdvojenom mjestu rada. No, poslodavci, proizvodnje i svijet rada, postupno se, čak i neočekivano učinkovito i žurno, prilagodio ovom načinu rada'', smatra Gotovac.
Napominje i da se ''jedna od prepreka u uvjetima potrebe brze tranzicije za korištenje ovog ugovornog oblika obavljanja rada nalazi i u zakonskom uvjetu i formalnosti ugovaranja ove posebne vrste ugovora o radu, a za taj rad potrebno je imati formaliziran pravni temelj - ugovor o radu koji odgovarajućim uređenjem tretira konkretnu problematiku takvog rada, uređenjem odnosa i u pogledu uporabe strojeva, alata i opreme poslodavca, kao i one radnikove, odnosno troškova koje radnik ima, a ne manje važno je i pitanje osposobljavanja za takav rad, i to na siguran način''.
''No, zdravstvena situacija i dinamika zbivanja, zabrane i
ograničenja djelovali su na način da se rad na izdvojenom mjestu,
zapravo "od kuće", i iz prostora radnika ne samo povećao, nego se
to dogodilo i bez popratnog zadovoljenja formalnih zakonskih
uvjeta, sklapanja posebne vrste ugovora o radu ili izmjene i
dopune prethodnog ugovora sa specifičnim uglavcima ovog. A to
implicira nezadovoljenje zakonskih uvjeta - sklapanja
odgovarajućeg ugovora o radu - što bi moglo kulminirati
izricanjem upravne mjere iz Glave VII. "Upravne mjere" Zakona o
radu, podredno i prekršajne odgovornosti. Dodatne komplikacije tu
bi svakako proizišle iz nepoduzimanja sigurnosnih i zdravstvenih
mjera radi osiguranja sigurnih uvjeta rada radniku, a i
eventualno ozljeđivanje prigodom rada na izdvojenom mjestu rada,
upitno bi bilo smatrano ozljedom na radu'', upozorava
Gotovac.
''Sveukupno, danas je aktualno promišljanje nekih poslodavaca da
u cijelom radnom vremenu, ili u njegovom dijelu, oslobode radnika
dolaska u prostore poslodavca, odnosno omogućavanja rada na
daljinu, na od poslodavca neovisnom izdvojenom mjestu rada, ne
samo u aktualnim uvjetima pandemije, nego i nakon nje. To bi, bez
formalno sklopljenog ugovora o radu na izdvojenom mjestu rada
moglo komplicirati rad, odnosno pretpostavljati da je i radnik
sporazuman s ovakvim obavljanjem rada, a što inače ne mora biti
tako, mada je u vrijeme pandemije pristao raditi na takav
način'', ističe.
Stoga, zaključuje da bi ''u vezi s radom na izdvojenom mjestu
rada, zakonodavac trebao promisliti neke modalitete olakšanja,
ili omogućavanja rada na izdvojenim mjestu rada, bez pretjerane
formalizacije, s ciljem i zaštite subjekata toga odnosa i
sistemskog pristupa takvom radu bez rizika prekršajne
odgovornosti, posebice u aktualnim pandemijskim uvjetima. Istom,
valjalo bi promisliti modalitete zaštite radnika kojima se ovaj
način rada nameće, iako s istim nisu suglasni, ili za njega
nemaju odgovarajuće uvjeta na tom izdvojenom, vlastitom mjestu
rada, ili im poslodavac nije spreman nadoknađivati troškove koji
njima takvim radom nastaju''.
Koronakriza je potaknula i neke druge izmjene, primjerice
skraćivanje radnog vremena. Gotovac napominje da je ''radno
vrijeme, uz plaću, vjerojatno ključna varijabla rada,
izručaj troška rada za poslodavca, ali i obračunski u pogledu
plaće za radnika. Nedvojbeno, svako promišljanje promjena radnog
zakonodavstva dodiruje i pitanje plaća i radnog vremena. Jednako
tako nedvojbeno je da, a kada se radi o radnom vremenu, kao i o
plaćama, teško se rekalibriranjem ovih instituta postiže
istodobno zadovoljstvo i radnika i poslodavaca''.
''Ukratko, postoji prostor za pojednostavljenje uređenja radnog
vremena, adresiranja nejasnoća koje su se pojavile i u
dosadašnjoj primjeni postojećeg Zakona iz 2014. godine, postoje
prijedlozi poboljšanja, ali sumnjam da će se u ovako kriznom
trenutku riskirati da se značajnijim promjenama, bez konsenzusa
socijalnih partnera, izazove neželjena društvena dinamika. Ono
čemu se ipak nadam, jest to da će se omogućiti da se uređenja i u
pogledu radnog vremena i plaća u kolektivnim ugovorima brže i
jednostavnije mijenjaju, odnosno da se predvidi učinkovit oblik
otkaza kolektivnih ugovora u odgovarajućim kriznim situacijama,
vrsta "izvanrednog" otkaza koji bi omogućio trenutačno nastupanje
posljedica otkaza u situacijama krize poput ove. Jednako tako,
nadam se da će država podupirati plaće i održanje radnih odnosa
radnika kod onih poslodavaca koji će zbog posljedica krize imati
potrebu za radom u manjem opsegu, odnosno skraćenom radnom
vremenu. Već i takav pristup učinio bi dobro i poslodavcima i
radnicima, a i društvu u cjelini'', zaključuje Gotovac.
