Uoči nove školske godine razmatra se nekoliko scenarija njena odvijanja u uvjetima epidemije koronavirusa, no za Hrvatsku jedna od opcija nije i školovanje kod kuće.
Ovih dana nekoliko američkih medija postavlja pitanje treba li roditelje koji u vrijeme pandemije koronavirusa podučavaju djecu kod kuće platiti, a autori članaka smatraju da je podizanje djece zapravo puno radno vrijeme, pri čemu najveći dio posla otpada na žene kao dio ''nevidljivog rada''.
Hrvatska je u ovom trenutku uz BiH i Makedoniju jedina zemlja bivše Jugoslavije bez legaliziranog sustava obrazovanja od kuće, piše Novi list. Imaju ga i Crna Gora i Srbija i Slovenija, kao i većina država Europske unije. Ono je legalno u Mađarskoj, Poljskoj, Austriji, Ukrajini, Francuskoj, Švicarskoj, Irskoj, Norveškoj, Izraelu, SAD-u, Australiji, Novom Zelandu…
Školovanje kod kuće je oblik školovanja u kojem roditelji odluče obrazovati svoju djecu unutar svog doma umjesto da ih šalju u tradicionalne javne ili privatne škole. Obitelji se iz raznih razloga odlučuju na ovaj oblik obrazovanja: nezadovoljstvo javnim obrazovnim sustavom i dostupnim oblicima obrazovanja, vjerska ili ideološka načela za koja roditelji vjeruju da se narušavaju u sklopu javnog obrazovanja ili pak uvjerenje da djeca nemaju dovoljnu mogućnost napredovanja u klasičnoj školskoj strukturi.
Prije uvođenja javnog školstva, većina djece je bila školovana upravo u krugu obitelji ili lokalne zajednice. U današnje vrijeme, školovanje kod kuće najpopularnije je u SAD-u, gdje je popularizirano naročito sedamdesetih godina prošlog stoljeća te je s vremenom broj takve djece rastao iz godine u godinu za oko 10 posto.
Roditelji najčešće navode dva razloga za odluku o školovanju svoje djece kod kuće, a to su nezadovoljstvo lokalnim školama te interes za većim uključenjem u djetetov razvoj i obrazovanje. Nezadovoljstvo školama uključuje zabrinutost u pogledu okruženja u školi, kvalitetu načina rada s djecom, obrazovni program te zlostavljanje vršnjaka, kao i nepovjerenje u sposobnost školskog osoblja da se adekvatno posveti djeci, naročito djeci s posebnim potrebama.
Dio roditelja se odlučuje na to i zbog želje da imaju veći nadzor nad time što i kako njihova djeca uče, da adekvatno odgovaraju na obrazovne potrebe djeteta, da iskoriste pogodnost odnosa jedan na jedan, te se više kao mentori posvete djetetu kao učeniku te efikasnije iskoriste djetetovo vrijeme za učenje u kombinaciji s njegovim slobodnim vremenom. U pogledu akademskog uspjeha takvih učenika, on je u prosjeku bolji od učenika u javnom školskom sustavu.
U Sloveniji, primjerice, školovanje kod kuće funkcionira tako da se dijete upisuje u redovnu školu, dobiva učitelja i razred, no školovanje odrađuje kod kuće u organizaciji (ne mora značiti i provedbi) roditelja na način kakav oni osmisle. Na kraju godine dijete pristupa provjeri znanja unutar nadležne škole. Pritom roditelj ima mogućnost birati školske izvannastavne aktivnosti, dijete s razredom odlazi na školske izlete, priključuje se laboratorijskim vježbama, kao i nastavi tjelesnog odgoja.
Najčešća kritika školovanja kod kuće je tvrdnja da takvoj djeci nedostaje odgovarajuća socijalizacija. Većina stručnjaka vidi interakciju među vršnjacima, koja se odvija u školi, kao ključnu komponentu razvoja socijalizacije djeteta. Neki pak smatraju da ona nije dovoljna, a neki smatraju da je fokusiranje na interakciju isključivo s vršnjacima čak i štetno te da se socijalizacija najkvalitetnije ostvaruje kroz životna iskustva i odnose s osobama različitih dobnih skupina.
U SAD-u je školovanje kod kuće potpuno legalno i ima dugu tradiciju, kao i u mnogim drugim zapadnim zemljama pa je trenutna situacija u kojoj djeca ne mogu ići u školu zbog pandemije izazvane koronavirusom potaknula brojne rasprave i komentare na tu temu. Katolici u Americi, a i u drugim zemljama anglosaksonskog govornog područja, među najbrojnijim su zajednicama koje školuju djecu kod kuće zbog očitih neslaganja javnih odgojnih politika i nauka Katoličke crkve u okviru kojeg su vjernici pozvani obrazovati i odgajati svoju djecu.
Međutim, djeca su sada zapravo u »kriznoj školi«, a vezano uz to, postoje značajne razlike između krizne online škole i klasičnog školovanja kod kuće. U kriznoj školi učenici pohađaju nastavu na mreži koju pripremaju njihovi nastavnici i profesori. U slučaju školovanja kod kuće neki učenici pohađaju određene predmete online, ali djecu primarno podučavaju njihovi roditelji.
