"Tukli su nas šakama, čizmama, palicama, a najčešće na dan kada su prve zemlje službeno priznale nezavisnost Hrvatske. Najteže je bilo onima koji bi dospjeli u samicu jer su morali cijeli dan i noć nikako odjeveni zimi stajati bosi na betonu uz otvorene prozore'', izjavio je Zoran Šangut, koji je srpskom tužiteljstvu 22. svibnja 2008. godine podnio kaznene prijave protiv nepoznatih počinitelja ratnog zločina nad zarobljenicima u srpskim logorima.
Zarobljenicima nisu davali dovoljno hrane i vode, mučeći ih glađu i žeđu, smještali su ih u štale za stoku, gdje su ležali na betonu i podu, bez pokrivača, ostavljeni na hladnoći preko noći, svakodnevno ispitivani danju i noću, pri čemu su ih tukli i prijetili im smrću, vodili ih na lažna strijeljanja i na lažne razmjene.
Više od 400 hrvatskih civila i vojnika držano je i mučeno u zarobljeništvu u logoru u Nišu tijekom rata u Hrvatskoj. Ubijena je najmanje jedna osoba. Unatoč tome, srpska vojska gotovo 20 godina kasnije tvrdi da on nije postojao, a do drugačijeg zaključka se ne može ni doći ako se sagledaju postupci institucije pravne države.
U Srbiji je, naime, tek potvrđeno da je uz logore u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu, Begejcima i Beogradu postojao i logor u Nišu, što nedvojbeno dokazuju ekshumacije tijela učinjene u Nišu u srpnju prošle godine, za koja se ustanovilo da su nestali hrvatski državljani. No, pravosuđe se nije maknulo dalje od predistražnih radnji.
"Institucije Srbije negiraju ono što se događalo u tim logorima, ali kad-tad morat će se pozabaviti time. Više nije pitanje jesu li logori postojali u Srbiji ili ne, pitanje je kada će se javnost i institucije morati suočiti s tim", navodi Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, u sklopu istraživanja BIRN-a (Balkan Investigative Reporting Network), uz podršku SCOOP-a, programa međunarodne organizacije koja podupire istraživačko novinarstvo.
Rambo i Tyson
Donosimo vam dijelove istraživanja koje sadrži potresna svjedočenja žrtava tih logora: Šanguta, predsjednika Udruge Vukovar 1991., katoličkog svećenika Branimira Koseca, kojeg su zarobili vojnici JNA nakon pada Vukovara 19. studenog 1991. godine, te Nike Mirosavljevića, koji danas živi u Zagrebu, a proveo je 270 dana u zatvorima po Srbiji nakon što je zarobljen u Vukovaru. U logorima mu je slomljen prsni koš, vilica, nos i rebra.
"Svi logori su bili gadni, ali Begejci i Niš su bili najgori", kaže Niko Mirosavljević. "U Nišu su nas stalno tukli. Upadali su iznenada u sobu, i danju i noću, i tukli ljude čak i u krevetu. I pendrecima i kundacima su tukli."
Šangut, zarobljen kao 21-godišnjak, također tvrdi da je od tri logora u kojima je proveo 130 dana – Stajićevo, Niš i Sremska Mitrovica – najviše batina dobio u Nišu. On svjedoči kako su zatvorenike tukli stražari, među kojima je bilo i tek punoljetnih ročnika, koji su se nazivali nadimcima Rambo, Tyson i slično. Smatra da je to bilo smišljeno i da su stražari tako instruirani zbog eventualnog budućeg kaznenog postupka.
'Zengu' pretukli da je odmah krepao
Kosec se sjeća da ga je 1991. godine, dok je bio u Nišu, pozvao izvjesni pukovnik Jovanović i rekao mu da je preminuo hrvatski zatvorenik te se raspitivao može li se obaviti katolički obred i nakon pokopa, s obzirom da nisu našli lokalnog katoličkog svećenika na vrijeme.
"Nije mi rekao što se dogodilo tom logorašu, Petar Mesić se zvao", prisjeća se Kosec, koji danas živi u Varaždinu. Ali, noćni čuvari su se tog dana hvalili da su nekog "zengu" tako pretukli da je "odmah krepao i da mu se džigerica vidjela". Jedino identificirano tijelo ekshumirano kod Niša bio je upravo Petar Mesić, dok su ostalih devet leševa bili pokopani bez identifikacijskih oznaka. Županijski sud u Osijeku 14. siječnja 2011. godine priopćio je kako je u srpskim logorima ubijen najmanje 21 hrvatski zarobljenik.
Istog je mišljenja i Veljko Odalović, predsjednik Komisije za nestala lica Srbije, koji je potvrdio da kako je "nedvojbeno" najmanje jedan Hrvat preminuo u Nišu, dok se za ostalih devet sumnja da su žrtve ratova u Jugoslaviji.
"U svim tim zatvorima u Srbiji su se događala psihička i fizička zlostavljanja, bez iznimke", kaže Ivan Grujić, koji je prisustvovao ekshumaciji u Nišu. Najviše ubojstava i nestanaka dogodilo se prije nego što je Međunarodni Crveni križ zarobljenike popisao početkom prosinca 1991., kažu svjedoci.
Iz vojske jedva iscijedili odgovor 'nemamo informacija'
Logori Begejci i Stajićevo, koji su zapravo bili organizirani na stočnoj farmi, zatvoreni su krajem 1991. zbog Međunarodnog Crvenog križa koji je tamo bio na uvidu. Kasnije su srušeni, najvjerojatnije kako bi se uklonili dokazi o njihovu postojanju. No, kroz logore u Srbiji prošlo je oko pet tisuća ljudi. Dvadeset godina zato nije dovoljno da se na to zaboravi, osim u Ministarstvu obrane Srbije.
Ministarstvo obrane Srbije ni poslije 40 dana nije uspjelo odgovoriti na pitanje koliko je hrvatskih zarobljenika bilo u niškom zatvoru, tko je bio zapovjednik zatvora i je li i dalje u Vojsci Srbije, kakvi su bili uvjeti u niškom zatvoru i tome slično.
Nakon što su prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja odredili naknadni rok od 40 dana od prijema zahtjeva i, kako navode, poduzeli radnje radi pribavljanja traženih informacija, "ovlašteno lice Ministarstva obrane" poslalo je novinarima obavijest da na osnovi dobivenih odgovora nadležnih organizacija jedinica Ministarstva obrane i Vojske Srbije ne raspolažu podacima koji se traže.
Šangut zaključno naglašava da je postojanje logora na teritoriju Srbije te odvođenje državljana jedne zemlje u zarobljeništvo u drugu zemlju, dokaz da se radilo o međunarodnom sukobu, a ne o građanskom ratu. S druge strane, činjenica da je predsjednik Srbije Boris Tadić već dva puta odbio postavljanje spomen-ploče u Stajićevom, dokazuje da Srbija nema volje suočiti se s prošlošću.
Pišu: Barbara Matejčić i Zoran Kosanović, iz Zagreba, Varaždina, Osijeka, Niša i Beograda. Ovo istraživanje napravljeno je uz podršku danske mreže za istraživačko novinarstvo Scoop
Vezani članci:
arti-201003310008006 arti-201004080557006 arti-201003240612006
