Imamo krasne autoceste, pohapsili smo niz političara, nije dokazano da nam je aktualni premijer direktno navezan na kakve kontroverzne poduzetnike ili kriminalce, a i Porezna uprava kakti zove tamo neke todoriće i tedeschije u centralu da objasne odakle im pare.
Bugare ni Unija nije iščupala iz ralja korupcije
Zateknemo li se u Bugarskoj, na vlasti ćemo naći Bojka Metodijeva Borisova, nekadašnjeg tjelohranitelja, a Bugari će tome dodati – mafije. Jedno od najvećih razočaranja Europskom unijom je što se država nije iščupala iz ralja korupcije.
Bugarska je jedna od rijetkih koja može poslužiti kao jednako loš ili gori primjer od Bosne, u kojoj recimo imate autocestu kojom se vozite za dvije marke, iliti 8 kuna. To bi bilo sjajno da ona ima više od desetak kilometara. I tako se malo bolje osjećamo zbog pumpanja cijena naših kilometara. O ostalome u Bosni, koja Srbima dolazi kao utjeha da kod njih nije najgore, da ne govorimo. Ipak je to država kojoj 70 posto budžeta odlazi na administraciju.
Natrag u 2007. godinu
U međuvremenu, u Srbiji, u kojoj besparica suvereno vlada, a prosječna plaća iznosi oko 340 eura mjesečno, promatranje izbora hrvatskog će promatrača baciti u 2007. godinu. Izborima se nije, naime, promijenilo ništa bitno.
Očigledno je da su političari u Srbiji potrošili jako puno novca. Nemoguće je bilo pobjeći od plakata, svjetlećih i televizijskih reklama. Politički marketing je u punom cvatu, slično kao u vrijeme kad se Ratko Maček smijao u lice nevladinim udrugama koje su procjenjivale da su kampanje HDZ-a bar dvostruko skuplje od službene cifre.
Potpuna kontrola medija koju ima Demokratska stranka, slično kao što ju je imao i HDZ, izgleda tragikomično – predsjednik stranke Boris Tadić, kao i najmoćniji tajkun DS-a, gradonačelnik Dragan Đilas izgledaju kao mudre, vesele i prigodno zabrinute lutkice na fotografijama u Blicu, Pressu, Kuriru... Đilasa obično prikazuju u žaru govora, s napućenim usnicama, što zaista izgleda kao politička varijanta duck facea.
Jovanovićev život na visokoj nozi s 1.000 eura plaće
Istrage su u povojima. Čak i Čedo Jovanović, koji glasi za najnormalniju opciju, uzdržava četvero djece i ženu koja ne radi s plaćom od tisuću eura, a živi na visokoj nozi. Nada da će se išta pomaknuti nabolje, djelomice je umrla je u ožujku s Vericom Barać, šeficom Saveta za borbu protiv korupcije, koja se trudila tužiteljstvu prijaviti te nelogičnosti, no bez uspjeha. Privatizacija se pokazala kao velika veš-mašina za pare, pa su tako neka od najvećih poduzeća u poljoprivredi, poput Mitrosrema, privatizirana novcem likova poput dilera Darka Šarića, koji je i danas u bijegu.
Razlika u bogatstvu je u porastu, jer pored one sirotinje koja prima 340 eura, ima i 25 posto nezaposlenih, a umirovljenici su također skupina za sebe. U ovoj većinskoj zemljoradničkoj državi, prosječna penzija je, prema podacima Privredne komore, 2010. godine iznosila oko 9.000 dinara, oko 90 eura.
Svoju depresivnu priču mogu nam ispričati i Rumunji, Crnogorci, koji nam, dok gledaju slobodnog Milu Đukanovića, zavide što smo uhapsili Sanadera, Makedonija je u kaosu, nacionalističkom i ekonomskom, o Albaniji i Kosovu da se ne govori.
Je li to da je komšiji crkla krava stvarno utjeha?
I, koliko god da neke može tješiti što je komšiji crkla krava, Hrvatska ima itekako razloga biti nezadovoljna. Sa startne pozicije koju je imala unatoč ratu, uspjela je rasturiti puno toga. I te autoceste koje je gradila, gradila je po ogromnim cijenama, uglavnom zbog korupcije, i to kreditima koje će morati plaćati budući naraštaji. Da, imamo veće plaće i mirovine, ali i dugove. I te političare koje smo pohapsili, pustili smo da se brane sa slobode i zasad im uglavnom samo poljuljali ugled, ostavljajući im ipak dovoljno prostora za uobraženost.
Milanovićeva nepovezanost s tajkunima pada u vodu ako je cijeli sustav namješten da im ide naruku i ako služi betoniranju takvog stanja, dok se porezne obveznike cijedi nizom poskupljenja. Samo od smjene vlasti naovamo, Todorić se upustio u prodavanje benzina i mobitela, tako da je lud onaj koji misli da mu je nešto gore nego u HDZ-ovom mandatu. Čovjek je prezadovoljan s vlašću kojoj se da omaknuti da je Agrokorov interes i naš nacionalni.
Opravdana depresija
Rast nezaposlenosti i cijena baca ovo društvo u opravdanu depresiju, jer imamo lekciju od prije deset godina. Smjena HDZ-a početkom dvijetisućitih i neefikasnost nesmjenjivog Mladena Bajića nisu doveli do restauracije upropaštenih poduzeća ili provjere pojedinaca koji su se enormno obogatili u godinama dok se društveno vlasništvo topilo. Nije bilo ni upečatljivog sprečavanja pranja novca. Stoga, ako je bilo prljavog novca u privredi, on je danas uštirkan i popeglan, tako da je pitanje na čemu nam Srbi mogu zavidjeti?
Poučeni iskustvom dvijetisućitih, kada nije bilo ozbiljnijih lomova u ovom trendu bogaćenja najbogatijih, što se može realno očekivati od provjere imovine od strane Porezne uprave? Hoće li to biti novi val legalizacije, pranja obraza upadljivo bogatima u godinama kada će pritisci na one na dnu hranidbenog lanca jačati? Zasad Todorićevi odvjetnici šalju samouvjerene, umirujuće i opuštene poruke medijima.
Na steroidima kredita stranih banaka
Iako to samo po sebi ne mora biti razlog za novi pesimizam, jer su nam slučajevi Kamensko i Kulmerovi dvori već pokazali što znači biti nedodirljiv, činjenica je da nas je optimizam dosta koštao u prošlosti. Sjetimo se samo Sanaderovog optimizma u zlatno doba, kada je Hrvatska bila na steroidima kredita stranih banaka. U što se to pretvorilo? Sjetimo se optimizma s početka devedesetih kada je Hrvatska, kao ponajrazvijenija zemlja u Jugoslaviji, trebala samostalno nastaviti razvijati ekonomiju. Ispostavilo se da smo je samo dobro upropastili. I ne samo Hrvati.
A jedna od zanimljivijih stvari je koliko mi pljujemo po socijalizmu i Josipu Brozu, dok nam zemlje Balkana koje nisu imale Tita za diktatora, nego Ceauşescua, Hoxhu ili Živkova, zavide na njemu. I te zemlje bivše Jugoslavije radije će se pacati u svom nacionalizmu, kriminalu i dugovima, postaviti na trepavice i ponositi se kakvim kraljem Tomislavom, Dražom Mihailovićem ili tko zna kime, nego učiti od državnika koji je u relativno nedavno vrijeme Jugoslaviju postavio na političku i ekonomsku kartu svijeta. Nestašna braća su ti Balkanci.
