Baranjske pustare, radnička naselja u kojima je nekada bujao život, imaju sve manje ljudi koji odlaze. Danas ova područja razorena ratom, privatizacijom i nebrigom obilaze samo rijetki. "Nalazimo se u Bilju u Baranji na rubnim dijelovima naše općine Bilje čiji pogled seže i na našu Beljsku mesnicu u kojoj je gravitiralo 800 ljudi. Svako jutro su išli, navečer odlazili s posla. Ovaj narod je živio od toga. Sada je to sve raseljeno, rastureno, nema ljudi, nema tvornica, ne radi se", tim se riječima umirovljeni branitelj Ivica Beširević prisjetio nekadašnjih radničkih naselja u Baranji, piše HRT.
Najmanje dva puta tjedno gospodin Beširević sjeda u automobil. "Evo ulazimo u mjesto Vardarac naseljeno pretežno mađarskim stanovništvom. Staro mjesto u Baranji koje je nastajalo desetljećima i stoljećima, a koje je sada napola prazno. Kakva je tu budućnost, to ne znam ni sam. Ne znam da li mladi ljudi koji završe školu sebe vide ovdje ili će i oni otići putem u Irsku, London. Kuda će, što će. Ovdje nemaju perspektivu", kaže Beširević.
Žive bez ičega
U mjestu Kozjak živi 15 do 16 starih obitelji, nemaju autobusa, nemaju trgovine, nemaju ljekarnu, nemaju ambulante. Nemaju ništa. Beširevića dobro poznaju jer je jedan od rijetkih koji ih obilazi i koji im pomaže. U bivšoj trgovini ekipu HRT-a dočekala je većina od 24 mještana pustare, nekada gospodarskog srca ovoga kraja.
"Lijepo je bilo živjeti. Bilo nas je puno, imali smo svoj Dom, svoje kino, kuglanu. Sve smo imali. Imali smo i Novogodišnje zabave, sve smo slavili ovdje, bilo je stvarno nevjerojatno živjeti ovdje", rekao je mještanin Ištvan Sraka. "Malo nas je ostalo. Nekada je tu bilo puno ljudi. Sada je ostalo dvoje koji rade na Belju, koji idu na posao, a ostali su umirovljenici", kazali su Ivan i Julijana Varga. "Propalo je sve. Sve je devastirano, sve je porušeno, stočarstvo veliko, desetak zgrada je nestalo, jednostavno su porušene", dodaje Sraka.
Dobili ruševne kuće
Dijelu tih ljudi mahom su darovane ruševne kuće u državnom vlasništvu. "Prvo kao branitelji nismo dobili ništa, jedino što smo dobili sada - dobili smo darovnicu, ali te su kuće stare 70 godina tako da to više nije to je, to mi održavamo sami, kako tko održava tako mu je", rekao je Sraka.
Mir i ljepota prirode ono je što ih drži ovdje. Izoliran i napušten, Kozjak živi svoj život. "Slabo imamo i kontakta, ovako jednostavno nekada dođu samo ovako naši, ti iz Bilja općine dođu, ali većinom su tu za izbore", govori Varga. Na pitanje prati li život u Hrvatskoj, politička zbivanja, Mirta Lovenjak kaže: "E to me baš ne zanima. Naljute me zato što svi oni obećavaju - ovo će biti, ono će biti, ali nitko to ništa.
Kako državna, tako i lokalna politika baš se i ne brine o svojih dvadesetak glasača. Zato je dobro što je stigla televizija. Slavka Cickaj rekla je kako je dobro što je stigla televizija kako bi snimila i omogućila svima da vide kako se tu loše živi, koliko je sve zaraslo i porušeno.
Do jučer su vodu uzimali iz zajedničkog bunara. Ipak, 2010. godine stigla je voda. No još je nemaju svi. Samo oni koji su mogli izdvojiti za priključak. "Imamo vodu, meni je to najvažnije da ne moram na bunar ići. Imam svoju kupaonicu, imam vodu", kazala je Mira Lovenjak.
Raseljeni po inozemstvu
Jedno je zajedničko, gotovo je iz svake preostale kuće netko otišao u inozemstvo. "Najteže mi je bez moje djece. Otišli su, prvo su njih dvoje otišli, a onda i unučad", kazala je Ankica Bušbaher. "Kćerka i zet i unučad su u Njemačkoj", dodaje gospođa Lovenjak.
"Imam dva sina, jedan je u Osijeku u vojnoj mirovini, a jedan je otišao prije godinu dana u Njemačku. Radio je na Belju i morao otići. Išao je za boljim životom. Tu je radio 14, 15 godina, ali prošle godine se pokupio i otišao", kaže gospodin Sraka.
Sve je započelo s Todorićem
Nekada je ova plodna ravnica na kojoj se razvio i bivši prehrambeni gigant Belja hranila mnoge. Do dolaska Agrokora i gazde Ivice Todorića koji je od države za malen novac u koncesiju dobio hektare državne zemlje.
"Problem je zaista nastao, odnosno eskalirao, kada je Ivica Todorić kupio Belje. Tada je počelo enormno rušenje svih pustara, uništavanja i raseljavanje. Način na koji se tada vodilo Belje zaista je dovelo do toga da što se tiče naših pustara apsolutno ne vidimo nikakvu budućnost", rekao je načelnik općine Bilje Željko Cickaj.
Nezavisni Željko Cickaj, načelnik u čak dva mandata, i sam je dijete pustare, no danas onamo, kažu mještani, rijetko zalazi. "Načelnik nas nije bio još nikako obići, da pita da li ima kruh tko donijeti, onda što dalje da ja kažem", rekla je gospođa Bušbaher.
Sa sigurne udaljenosti objašnjava zašto općina ondje nije asfaltirala cestu. "Konkretno cesta o kojoj pričamo je također i čestica na kojoj se nalazi u vlasništvu ministara državne imovine, odnosno države. Tako da dok ne riješimo to pitanje, a evo apsurda, 9. prosinca sam u Vukovaru primio tabularnu ispravu koju je ministar potpisao i darovao ne samo tu česticu gdje se nalazi ta cesta nego i zgradu bivše trgovine u kojoj se održavaju i crkveni obredi. Dobili smo tabularnu ispravu, podnijeli zahtjev za uknjižbu u katastru, gruntovnici, nažalost to je odbijeno iz kojih razloga zaista ne znam. To je ono što koči sve i teško je ljudima objansiti zašto nema ceste", izjavio je Cickaj.
Imaju (samo) ljubav
U pustari i ljubav ima mnogo dublje značenje. Gospođa Ankica godinama se brine o suprugu kojeg je za kolica prikovala teška bolest. "Kada imam njega, imam sve. Da je ono šnita kruha dovoljna mi, kako da kažem. Znači to je prava ljubav? Evo sad smo baš nedavno, prije mjesec dana, imali 45 godina braka", kazala je gospođa Bušbaher.
Iako prepušteni sami sebi, najljepše je kada se okupe, tema ne nedostaje. "Nije idealno, ali dobro je, naviknuli smo", kazala je gospođa Varga. "Meni je tu lijepo, ja sam na pustari rođena i ja volim pustaru", dodaje Ana Ador. "Bilo bi lijepo da se naseljavaju tu ljudi, da sve to ne propada. Bilo bi lijepo da ima i djece, smijeha dječjega", kazala je Nada Ador.
Maleni Jan
Gotovo je nevjerojatno koliko ovdje nedostaje dječji smijeh koji je nakratko donio maleni Jan, unuk obitelji Varga. "Pet godina je bio ovdje, od svakoga je nešto dobio - dođi Jan dati će ti teta Nada čokoladu, odi Jan kaže teta Anuška preko ograde, gospođa Mira odi Jane dati ću ti bombone - i tako da je od svakoga svašta dobio, a s gospodinom s njim se posebno našao", kaže Julijana Varga i dodaje da je Jan sada morao u predškolu, a ovdje nema priliku kako i gdje da ide u predškolu pa se vratio roditeljima u Kopačevo.
"To stanje je takvo kakvo je. Unazad desetak dana umrle su dvije bake, znači na pet obitelji je dva člana, svi su ostali po jedan član u kući to je žalosno. Ako ti pozli nemaš koga zvati, nemaš kako otići kod doktora, nemaš ništa znači ono što je potrebno, potrebno je da društvo i zajednica obrate malo veću pažnju za sve ove stanovnike koji žive ovako po ovim pustarama", kazao je Beširević za HRT.
