Svaka budala ima svoje veselje, pa tako i potpisnik ovog teksta. Splitski festival, recimo. Svake godine ga odgledam od prve do posljednje minute. Svaka čast Robbieju Williamsu i festivalu Ultra Music, ali ako me ljeti u kafiću na plaži ne sataru s Grdovićem i ovim novim boy-bend klapama, kao da nisam ni došao doma. Hitovi s ovog festivala glazbena su kulisa (ljetne) Dalmacije već godinama, pa im se možeš ili prepustiti ili se nervirati svaki put kad sjedneš u kafić. A ljeto je, pa ti se ne da nervirati, nego samo slušaš, a s godinama počneš i perverzno uživati u njima.
Plakanje od smijeha
Kako se to uživa u ovim hitovima? S ironičnim odmakom, rekli bi znalci – tako što kreneš motive iz ovih pjesmuljaka sidriti u aktualnu zbilju, pa u sljedećem koraku plačeš od smijeha. Ajmo odmah na dida, ćaću, svetu zemlju Dalmaciju, didove dvore i kamenu kuću pored mora da pojasnimo o čemu se radi. Kult predaka, njihove svete zemlje koja se krvlju brani i njihovih žuljavim rukama izgrađenih kuća na toj svetoj zemlji, u Dalmaciji se njeguje otkad znam za sebe, a naši kantautori se trude da kult poživi vječnije od Hajduka.
Prema tom kultu didovine, kuća nije stambeni objekt, nego svetište pretka koji ju je izgradio. O didovima, očevima i njihovim trudima, svako se dalmatinsko dijete naslušalo priča i priča. Je li to čovjek koji je svaki dan, po povratku iz polja, rukama donosio komad stine doma, onda ga obrađivao i stavljao u zid da bi nakon nekoliko godina niknula kuća? Je li to gastarbajter koji je po Njemačkoj spavao u barakama i živio na paštetama da bi izgradio trokatnicu? Je li to poljoprivrednik koji je tukao i tvornicu i polje da bi skućio sljedećih sedam generacija?
Sav taj kamen bez ijednog jebenog dokumenta
Krvlju su naši preci branili svetu zemlju Dalmaciju da bi žuljavim rukama na njoj gradili kamene dvore, a kako bismo mi, njihovi potomci, danas dobili didovinu koja nam pripada i pritom utvrdili da kroz cijeli taj krvavi proces obrane zemlje, tucanja i slaganja kamena, nisu napravili niti jedan jebeni dokument. I da tebe, potomka tih nadljudi, prava bitka za didovinu tek čeka jer je na svetoj i krvlju branjenoj zemlji uknjiženo četrdeset i sedam vlasnika, sva rodbina rođena nakon Austro-Ugarske, a da su žuljavim rukama izgrađeni i znojem natopljeni dvori nelegalizirani i nigdje ucrtani i da ti se sva ta teškom mukom predaka stečena didovina, što se zakona i države tiče, svodi na pašnjak. Kako se onda ne smijati Grdoviću i klapama kad ustvari opjevavaju pravni kaos?
Nova muka didova i očeva
O čemu će neki novi Grdovići i nove boy-bend klape pjevati za pedesetak godina na Splitskom festivalu? Kako sada stvari stoje, opet o didovima i očevima. Bit ću, zapravo, jako razočaran ako se to ne dogodi i ako se ne opjeva muka novih didova i očeva koji sad moraju "srediti situaciju s kućom i zemljištem".
Već vidim scenu za pedesetak godina u kojoj se potomci moje generacije brčkaju u bazenčićima, dok im majke i bake govore kako su im preci sve to omogućili. Evo, pradid je izgradio kuću, ubijao se od posla godinama da izgradi tu njihovu didovinu. A što su radili dida i ćaća, pitat će potomci. Dida je pokrenuo proces legalizacije i sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, jadan je umra, a stvar se nije sredila. A ćaća, ćaća je trideset godina crnčija po stranim korporacijama da vrati kredit šta ga je dida podiga da plati legalizaciju i troškove odvjetnika. Sve to da bi vi, u četvrtoj generaciji, mogli reći – ovo je sad stvarno naše.
U pozadini će se vrtiti novi hit sa Splitskog festivala. Ćaća, tu sam, tebe nima Ostavija si mi dokumente Sad ih štijen tu za stolon Di častija si referente Na kredenci dvi fascikle Na kantunalu jedna isto Zadnje su ti riče bile "Dite moje, sad ti je sve čisto."