Strastveni poduzetnik je kupio brod u inozemstvu. Kako mu nije bilo do foliranja već do zarade sa strane, prijavio je državi kako od njega želi napraviti plovilo za najam. To mu je donijelo oslobođenje od carine, ali je zato od zarade plaćao PDV koji će u godinama što slijede više puta nadmašiti iznos poreza na uvoz spomenutog čarter plovila.
Zatvaranje posla
Prolazi vrijeme i naš poduzetnik više nije poletan kao prije deset godina pa odluči da će zatvoriti neke financijske konstrukcije, nazovimo ih viškom kredita. Htio je malo usporiti tempo, smanjiti ukupan iznos koji mjesečno daje za rate tih kredita u koje se upustio, da bi "bildao" različite poslove.
Sanjao je o "polumirovini" prije same mirovine: i dalje zarađivati, ali sada će pustiti plodove svog rada da umjesto njega "idu na posao", iliti živjeti od jedne osnovne djelatnosti, rente i tu i tamo kojeg poslića ako uleti. Da bi se riješio dijela kredita odluči prodati brod. Našavši kupca prije nego je očekivao, riješio je platiti carinu koju nije platio nekoliko godina ranije, kako bi zasitio proračun i, nadao se, izbjegao komplikacije. Nije ni sanjao da će čekati tri puta dulje da se država naplati od onoga što mu je rečeno kada je tek krenuo obilaziti urede koja zastupa financijske interese Lijepe naše.
Trebalo mu je tri umjesto jednog mjeseca da mu država uzme lovu, kako bi on mogao pokazati banci da je prodaja broda konačno realizirana. Prije toga morao je preživjeti dvoznamenkasti broj slomova živaca, odgoditi putovanje kojim se mislio nagraditi jer je i u krizi našao način da solidno zaradi zahvaljujući minulom radu i stabilnoj firmi, i morao se na sebi nesvojstveno grub način obračunati s birokracijom koja ga je zavlačila iz njemu krajnje nejasnih razloga. Tek nakon što je službenicima spomenuo i psa i majku i spolno općenje i mogućnost dovlačenja horde novinara pred vrata, uspio je platiti carinu. Sljedeći dan je dobio rješenje.
Pokretanje posla
Je li ova priča realnija od one o poduzetniku koji traži 350.000 pastira, neka ocijeni onaj što ju čita. Ako je iole informiran, čuo je za Hitro.hr, jednu od najvećih prevara u novijoj hrvatskoj povijesti. To je onaj Vladin "servis" za "ubrzanu" komunikaciju građana i poslovnih subjekata s državnom upravom. Škare s kojima su naši vrli šefovi birokracije pozirali ne bi li simbolički prikazali rezanje crvene vrpce (red tape iliti birokratska prepreka), poduzetnicima su prije budile asocijaciju alata što će im poslužiti da si pokušaju isjeći vene, već olakšanje poslovanja.
Da komplicirano može biti kompliciranije pokazao nam je nedavni primjer pokušaja i pogreške kod davanja imena (!) svojoj firmi. Ovako je to objasnila Hitra djelatnica: "Od Nove godine situacija je malo nezgodna jer ime tvrtke više ne provjeravamo mi, nego Trgovački sud, ali ni on nije dužan potvrditi hoćete li s tim imenom uspjeti otvoriti tvrtku. Sada građani mogu proći cijelu proceduru da bismo ih na kraju mi morali vratiti na početak jer im Trgovački sud nije odobrio ime". To, pogađate, može potrajati mjesecima. Ako ste prije ulaska u zamornu proceduru nabavili lovu za pokretanje posla, polovicu tog novca ćete do zelenog svjetla Trgovačkog suda vjerojatno potrošiti na rakiju, utapajući svoj čemer.
Dotad, naime, nećete zarađivati, nećete povući nikoga s biroa, a pred očima ćete imati birokraciju što veselo, u maniri iskusnog vinara čeka da vaš formular odobri i dobije onu finu, žućkastu boju koja mu daje toliko željeni šarm. Rado biste suosjećali s tim trutom zavaljenim u uredu što po naredbi premijerke mora začepiti flomaster najkasnije jednu minutu nakon njegovog korištenja, ali onda vam na pamet padne što vas čeka kad konačno otvorite firmu.
Javna je tajna da će vam država efikasnije naplatiti sva potraživanja za doprinose, poreze i zatezne kamate ako ste samoodrživi mali poduzetnik s nekolicinom zaposlenih, nego ako ste mastodont izrastao iz neobične privatizacije, koji navodno nikada nije pokucao sa svojim odvjetnicima na vrata Porezne uprave i objasnio joj da "greškom" pokrenuta ovrha zbog milijunskog duga državi nije tako pametna ideja. Država će vas čekati kao predator da se izdvojite iz krda zbog ranjene noge, a onda će vas proždrti.
U međuvremenu će se birokracija razmnožavati i gutati novac. Čak i kada ju država bude obzirno podrezivala, tražit će načina da nakalemi njene nove mladice i uhljebi još stranačkih kolega ili koalicijskih partnera. To se, primjerice, dogodilo u slučaju pripajanja Hrvatske poljoprivredne komore i Hrvatskog zavoda za poljoprivredno-savjetodavnu službu, prilikom čega je HPK otkrila da joj treba još novca i još ljudi koje se nikako ne može naći iz postojećeg mora birokrata.
Izgovor? Europska unija. Kad čujete te dvije riječi, odmah padnite na koljena i licem prema tlu, jer ta se dogma ne-pro-pi-tu-je. Ona je jedino suvislo (!?) obrazloženje koje nam je ponuđeno za ostanak HDZ-a na vlasti, a nakon što je njegov predsjednik, kao i pola stranke, završio u pritvoru zbog sumnje u kriminal.
Sveta uredska stolica
A zapravo je čuvanje birokracije razlog zašto nam je najviši doseg e-Hrvatske digitalna televizija upitnih performansi, a ne smanjivanje redova na šalterima iza čijih stakala je skriveno više lakirera noktiju već u svim hrvatskim kozmetičkim salonima. To je razlog i zašto zagrebačka gruntovnica radi pola radnog vremena dok im stranke odrađuju punu noćnu smjenu kampirajući pred vratima prije otvaranja ureda. To je razlog zašto, recimo, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje radi skraćeno dan uoči Badnjaka. Ili što državna firma HRT ima sto do dvjesto više zaposlenih u administraciji od svih zaposlenih u radijskoj mreži Hrvatskog radija koja broji urednike, novinare, tonce, realizatore... A HRT istovremeno otpušta honorarce novinare, koji ponajviše rade za ponajmanje novca.
Naše su stranke, nažalost, razlog prijeziru države prema ekonomski samoodrživim pojedincima i ljubavi prema birokraciji, kojoj će u trećoj recesijskoj godini uz pompu ukinuti vodu s okusom borovnice, ali radno mjesto nikada.
