Od svih tekstova o Đoletu koje sam zadnjih dana mogla pročitati po medijima, najviše me se dojmio onaj hrvatske književnice Slađane Bukovac. Načitali smo se zadnjih dana, otkad je panonski mornar zauvijek otplovio, puno emotivnih riječi i rečenica, dotaklo se sve ono čime je Đole doticao nas, ali Slađana je nekako, bez patetiziranja i bez previše zaslađivanja, izrekla suštinu. Rekla je: "Dopuštao nam je da tugujemo."
Nekoliko puta sam se vraćala na ovaj tekst jer me nešto u rečenici "Dopuštao nam je da tugujemo" rastužilo više od svih ostalih rečenica svih ostalih autora, nepoznatih pojedinaca i od svih oproštajnih statusa na društvenoj mreži. Rastužilo me do kosti, iskreno govoreći. Slađana je, ako se mene pita, jednom rečenicom objasnila cijei misterij obožavanja jednog glazbenika na regionalnoj razini.
Nekako paralelno s odlaskom Đorđa Balaševića i masovnim tugovanjem koje je nastupilo, u jednom malom gradu, na obali mora, ne Panonskog nego Jadranskog, odvijala se sasvim drugačija drama. Tamo su radnici, znate, oni ljudi koji sudjeluju u izgradnji brodova kojima bismo svi mi ponekad nekud pobjegli, održavali prosvjed jer već mjesecima nisu dobili plaće. Preciznije, četrdeset radnika trogirskog Brodotrogira već sedam mjeseci nisu dobili plaće.
Ranjeni
To je valjda bio povod nekim, kako se ono nazivaju, aha, "hejterima", da po virtualnim stazama idu za onima koji oplakuju Balaševića i zločesto primjećuju: "Organizirate oproštaj od nekog tamo srpskog pjevača, a niste išli dati podršku radnicima Brodotrogira".
A "Neki tamo srpski pjevač" je, pak, tijekom cijele svoje glazbene karijere pjevao o ranjenima.
Ranjenima zbog ljubavi, zbog položaja zvijezda nad glavama, zbog mjesta rođenja i mjesta smrti, zbog rata, zbog rata, zbog rata. Obraćao se svima onima koji su, zbog tog rata, nešto ili nekoga izgubili. Ženu, muškarca, baku, djeda, prijatelja, posao, kuću, zemlju. A takvih je, zahvaljujući tom ratu, na ovim prostorima bilo dovoljno za još milion tužnih balada. Jer na ovim prostorima, bili oni srpski, hrvatski ili bosanski, statistički gledano postoji milion tuga i dva miliona gubitaka po glavi stanovnika. I još nekoliko trilijuna neisplakanih suza.
Napisao je Đole na tone stihova na čijim smo valovima mogli i smjeli surfati kroz sve naše tuge i gubitke. Bili su to stihovi koji su nam pomogli preživjeti novonormalno. To novonormalno kojeg se danas, u koronskim vremenima užasavamo, nekima je nastupilo odmah iza rata. Počeli su živjeti onako kako nikada prije nisu živjeli, a sve nezamislivo postalo je realnost, svakodnevica. Postalo je, na primjer, normalno raditi a ne primati plaću. Ili živjeti od penzije od tisuću i petsto kuna. Postalo nam je normalno vidjeti ljude koji obilaze kontejnere.
Novonormalno
Novonormalno se kod nas inače još zvalo i "privatizacija". I ja
sam je prošla. Gledala sam je, proživjela sam je "iznutra".
Pratila sam kako se raspada jedna tvornica i životi svih njenih
pet stotina radnika. I moj, s njima. Bili smo vijest u medijima.
Kad smo prosvjedovali, došle bi televizije, okružili bi nas
mikrofoni, na čas bismo se ukazali u „gro“ planu na ekranima, a
samo sekundu poslije slijedila bi neka druga, zanimljivija vijest
i mi smo ostajali sami s našim ugašenim pogonima, praznim
džepovima i sleđenim dušama. Kad bi se svi razišli, kad više
nismo bili vijest, valjalo je smišljati kako dalje. Kako, u
četrdeset i nekoj, ili pedeset i nekoj započeti život iz
početka.
Prošli smo sve – dolaženje na posao bez plaće, umirujuće priče,
prodaju tvornice za 1 kunu i dičnog kupca koji je došao,
dao otkaz kome god je smio u tom prvom valu, s tendencijom da se
riješi većine radnika u što kraćem roku i sa što manje medijske
buke. Kako zamislio, tako i napravio. Ostali smo bez firme, bez
posla, bez prihoda, bez dostojanstva, a najgore od svega – ostali
smo i bez prava da išta od svega toga odtugujemo.
Pratila sam, slijedili su isto tako pakosni komentari o novonormalnom a koje znači da nemaš tu sad što plakati. 'Ajde brajo, baci se na tržište rada, nije ti ovo socijalizam. Rugali su nam se. Iz tog vremena, ostala mi je u glavi slika koju nikada nisam uspjela izbrisati iz glave – postariji radnik stoji ispred ugašenog tvorničkog pogona, u ruci stišće nekakvu kapu i – plače. I dok je tako stajao, sav nekako izgubljen, zbunjen, dok je gužvao tu kapu po rukama a suze mu tekle po licu oprljenom dugogodišnjim radom kraj visoke peći, neke kamere su pohrlile snimiti taj prizor. Mi ostali smo samo gledali, bespomoćno, i svoje vlastite suze držali pod kontrolom, trudili se najjače što smo mogli da se slučajno i naš očaj ne bi taj dan ukazao na ekranima između dvije, neke zanimljivije, vijesti. Nismo dali te suze, to je bilo jedino što smo uspjeli zadržati.
I zato, kad se na vijestima ukazao prizor radnika Brodotrogira koji pred kamerama strpljivo, s prikrivenim očajem objašnjavaju kako već mjesecima nisu dobili plaće i kako doslovno nemaju od čega živjeti, ja sam dobro znala i što proživljavaju i kako se osjećaju. Znala sam ja, i još na tisuće ljudi ne ove, nego svih zemalja ovog velikog, tužnog poluotoka.
Kao što su svi oni s prvih, drugih i trećih ratnih crta znali kako se osjećaju ljudi kojima su zapaljeni domovi, ubijeni ideali i, najgore od svih užasa, ubijeni i nestali članovi familije.
Kao što svi sa mirovinom od tisuću i petsto kuna znaju kako je to kad moraš birati između hrane i plaćanja režija.
San o nježnosti
Jer je novonormalno odavno tu. Nitko se više i ne sjeća one neke priče o nekakvim tamo pravima. Ili one staromodne, smiješne priče o slavne tri osmice; o osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna. Ili posao uopće više nemaš ili... Ustaju ti neki zaposleni ljudi svako jutro, gutaju i snove i tuge i suze, ljube djecu i odlaze nekud pokazati da su sposobni, uspješni, vrijedni, konkurentni, ambiciozni. Dok im je jedina ambicija koju zaista imaju ta da se negdje sklupčaju i otplaču i sebe i svoje i tuđe.
Jedina želja koju još možda imaju je da im bude dozvoljeno biti krhki, nesigurni, uplašeni. Ljudi. Ljudi koji sanjaju o malo nježnosti za sebe i za sve nas.
Zbog svih njih, na neki je način opraštanje s Đoletom bilo podrška, zagrljaj svima kojima su ikada i podrška i zagrljaj bili potrebni. Svim tužnima, ostavljenima, usamljenima, nezaposlenima, izbjeglima, siromašnima. I radnicima Brodotrogira, i drugim nekim radnicima, koji odavno više nisu vijest.
I onom čovjeku čije lice pokušavam, a ne uspijevam zaboraviti već godinama a koji je, ugašen, stajao ispred ugašenog pogona svoje tvornice.
Zato nas je bilo puno na ispraćaju. Zato smo morali tako.
Jer, malo nježnosti za sve nas, zanavek je otišlo iz sela.
