Dok stožerlije nasilno skidaju dvopismene ploče i kabadahijski pregovaraju s Vladom o poštivanju zakona, cijeli jedan intelektualno-politički krug upinje se da dokaže da je ćirilica (i) hrvatsko pismo i da su utoliko promašeni i besmisleni antićirilični ispadi ratnih veterana, inače, navođenih iz centrale HDZ-a. Po dokaze se odlazi u daleku prošlost ovdašnje pismenosti, potežu se davne i prevažne ploče, natpisi i spisi, no efekti tog truda – praćenog čak i iskreno dobrim namjerama – sastoje se samo u relativizaciji zloćudnosti stožeraških operacija.
Rušenje Vlade
Jer suština problema nije u tome što su vukovarski prosvjednici i anonimni kradljivci tabli iz drugih mjesta neobrazovani, neupućeni u razvoj hrvatske pismenosti i, na koncu, polupismeni. Buna protiv ćirilice samo je krinka za novo sijanje mržnje protiv preostalih Srba, pogotovo onih u Vukovaru, i za pokušaj mobiliziranja HDZ-ova biračkog tijela uštrcavanjem smjese šovinizma i nasilja. Smisao mobilizacije, naravno, rušenje je sadašnje Vlade.
Ulične metode i nacionalistička retorika podsjećaju na Ivu Sanadera i opozicijski HDZ u razdoblju od 2000. do 2003. – povod su tada bili generali i suradnja s Haškim sudom – no nevolja je što aktualno vodstvo HDZ-a, Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, nije poseglo za stvaranjem antisrpske atmosfere kao pukim sredstvom u osvajanju vlasti, nego se čini da je riječ o dubokom vjerovanju da Srbi u Hrvatskoj ne bi trebali imati prava koja imaju građani hrvatske nacionalnosti. Pored takvih uvjerenja, izvjesno je i da vođe HDZ-a nemaju ni ljudskog, ni političkog, ni intelektualnog potencijala za sanaderovski zaokret nakon eventualne izborne pobjede. I ta prijetnja društvu jedina je prava tema ove priče koja traje već mjesecima.
Državnici službenici ne bi smjeli podupirati takvu mržnju
Ozbiljnost te teme i te prijetnje razvodnjavaju i oni što, poput predsjednika Ive Josipovićai zdruga bliskih mu analitičara, zauzimaju poziciju između strukture koja zakon provodi i ilegalne skupine koja zakon krši. Oni bi da budu malo trudni, jer smatraju da je povremeno općenje s nacionalizmom preduvjet opstanka u okrutnom svijetu politike i medija.
Inzistiranje na pregovorima s ljudima koji ne žele poštovati zakon, što bismo trebali razumjeti zbog njihovih ''osjećaja'', neodgovorno je zamagljivanje slike: najviši državni dužnosnici nikako ne bi smjeli pokazivati razumijevanje za – politički motiviranu i stranački navođenu – mržnju, emociju koja presudno nadahnjuje ono što površno nazivamo pobunom protiv ćirilice. Ne bi smjeli, ma koliko god birača u ovoj zemlji bilo prožetom istom emocijom.
Vladu Zorana Milanovića, naime, nitko nije ovlastio, niti je za to dobila mandat građana, da u konferencijskoj dvorani vukovarske gradske uprave pregovara o društvenom uređenju Republike Hrvatske s grupom koju nitko nije izabrao i čiji su pripadnici odgovorni možda jedino po stranačkoj liniji.
Vladi, kao ni predsjedniku Republike, nitko nije dao pravo da se o ustavnom poretku, i to u najdelikatnijim i najsofisticiranijim aspektima, dogovara na iznuđenim sastancima s ljudima koji su izazvali nemire da bi im nemiri bili argument za traženje suspenzije zakona. Milanović bi, bez obzira na sve pritiske, morao biti svjestan pogubnosti takve prakse: samo će se nizati novi i novi zahtjevi i ultimatumi raznih stožera, a ritam političkom životu udarat će HDZ-ove i crkvene interesne grupacije s političkim kapitalom u cijelosti sastavljenim od netrpeljivosti prema Srbima i nenarodnoj vlasti.
