Posjet bivšim republikama bivše Juge, za koje mi u nekom drugom životu nije trebala putovnica, uvijek izaziva emocije. Pogotovo nakon dvadeset ili trideset godina. Odlaziš tamo nekako mirotvorno, svjestan da više ništa nije kao što je bilo, usrdno se nadajući da ćeš sresti što manje onih koji će te na to podsjetiti. Tako sam se zatekla kod prijateljice u Herceg Novom. Bilo je lijepo, nismo pričale o ratu. Prešutni sporazum. Onda je na kavu svratila njena kuma. Usred neobaveznog ćaskanja, počela mi se ispričavati. Nisam nikako shvaćala zašto se ta žena meni ispričava. Niti sam ja Hrvatska niti je ona agresor. A ona mi se ipak ispričavala.
Zatečena suzama
"Što sam mogla napraviti? Što? Izaći na ulicu i stati pred tenkove kad su krenuli na Dubrovnik? I da sam izašla, koliko bi ih stalo uz mene? Malo njih, premalo..."
Plakala je. Potpuno zatečena, pokušavala sam se izvući, sve to nekako izrelativizirati, nabaciti neku pošalicu. Ja, kao samouki i nekvalificirani hrvatski domoljub, nisam pojma imala kako se postaviti u takvim i sličnim situacijama. Pa nisam ja tu došla obračunavati ratne štete, ni duševne ni materijalne. Bila sam samo turist u Crnoj Gori, a tko se još ispričava turistima? Prvi nagon mi je bio da je krenem tješiti. Mada mi je to djelovalo malo glupasto. Sad kao ja nju krenem tapšati po ramenu i govoriti: "Ma, ne plači, nema veze što su tvoji sunarodnjaci granatirali Dubrovnik. Pa nisi ga ti granatirala." Ne, ne zvuči dobro. Samo, meni je bilo tako tužno i neugodno što ona plače zbog toga. Oni koji bi trebali plakat, neće nikad zaplakat. Tako sam se samo digla, prišla joj i zagrlila je. Tapšala sam je.
Ne vole ih ni naši ni njihovi
Mrmljala je kako se uvijek rasplače kad dođe netko iz Hrvatske. Onda je ona tapšala mene jer sam se i ja rasplakala. Uvijek se rasplačem kad dođem u bivše zemlje koje su granatirale hrvatske gradove. Zato što se ja u tim zemljama družim s ljudima koji nisu bili u ratu i koji nisu nikoga granatirali. Pa su onda ti ljudi najusamljeniji ljudi na svijetu. Ne vole ih ni "naši ni njihovi", kažu. Naši ih ne vole jer pripadaju zemlji koja nas je granatirala, njihovi ih ne vole jer nisu htjeli granatirati naše. Plaču zbog osjećaja krivnje iako nisu krivi, na što mene uhvati osjećaj krivnje što oni imaju osjećaj krivnje.
Poslije smo šetali po Herceg Novom. Srce mi je tuklo u grlu od nekog iščekivanja. Evo me u Crnoj Gori nakon trideset godina.
Rusi sa zlatnim satovima
Herceg Novi mi je djelovao totalno čudno. Valjda zbog svih tih Rusa sa zlatnim satovima koji su šetali svoje zgodne, mlade plave žene i svoju djecu po rivi. Djelovali su mi kao bogati ljudi koji su kupili cijeli jedan grad. Poslije sam ustanovila da ga i jesu kupili. Šećući, sjetila sam se jednog tipa i naše nedavne virtualne, slučajne komunikacije na Facebooku.
"Odakle si?"
"Iz Herceg Novog."
"Aaaaa, ajme, otkad nisan bila u Crnoj Gori..."
"Herceg Novi nije Crna Gora."
"Molin?"
"Herceg Novi je Srbija."
Tako sam ja šetala po rivi Herceg Novog u Crnoj Gori, koja, kako reče onaj tip, nije Crna Gora nego Srbija, a po jeziku koji sam slušala oko sebe ipak se činilo da je u stvari Rusija. Znala sam ja da se sigurno puno toga promijenilo u trideset godina koliko me tu nije bilo, ali da će me u Herceg Novom umjesto Herceg Novog dočekati Srbija, čiji stanovnici pričaju ruski (aktivno), e, to mi je bilo baš nekako iznenađujuće.
Pitala sam poslije prijateljicu da mi objasni gdje sam, pobogu.
Sjedile smo na balkonu njenog stana s pogledom na uvalu Herceg Novog. Noge smo prebacile preko ograde i pijuckale kavu. Zagledala se negdje preko ograde i preko nogu i preko svega, pa rekla:
Crnogorci koji nisu dovoljno Srbi
"Da, u Herceg Novom ti žive veći Srbi od Srba u Srbiji", rekla je glasom nekako umornim i tužnim.
"Pa dobro, šta sad. Ako ima više Rusa nego u Rusiji, zašto ne bi bilo i većih Srba nego u Srbiji? Uostalom, da po se mom gradu šetka ovoliko Rusa, čak bi se i u meni pobunilo moje zatomljeno nacionalno biće, viruj mi."
"Ma, nisu ti oni kivni na Ruse."
"Nego na koga?"
"Na Crnogorce koji nisu dovoljno Srbi."
"Ha?"
"Da, ovdje ti je jak srpski nacionalizam."
"Ne razumim kako u Crnoj Gori može bit srpski nacionalizam? Mislim, zar ne bi trebao biti crnogorski? Zašto vi ovdje nemate svoj vlastiti, domaći nacionalizam k'o i svi normalni ljudi? Kako bi to bilo sad, šta ja znam, da mi u Hrvatskoj imamo slovenski nacionalizam, a recimo Slovenci makedonski, a Srbi... crnogorski nacionalizam? Kad će ljudi više shvatit da Juge više nema i da više nemamo ništa zajedničko, pa prema tome ne mo'š, brate, uzimat tuđe nacionalizme k'o da su ti ćaćini?"
Na taj nemušti pokušaj zajebancije samo se osmjehnula izražavajući zahvalnost, eto, zbog pokušaja kao takvog. Ali se sva nekako uvukla u vlastita ramena.
Nebo nad morem u uvali Herceg Novog najednom je djelovalo beznadno poput ruske stepe.
