Posljednjih nekoliko mjeseci, kao i svakog ljeta, nažalost, svjedoci smo vijesti o požarima koji gutaju sve pred sobom i nanose ogromnu štetu. Vatrogastvo je opasan i mukotrpan posao i na samom je vrhu najstresnijih poslova. Vatrogasci svakodnevno, posebice u ovako zastrašujućoj požarnoj sezoni, riskiraju vlastiti život da zaštite nas, imovinu i prirodu.
Vatrogastvo se i dalje vidi kao jedno muško zanimanje. Često se propitkuje fizička, psihička i emocionalna snaga žena za ovaj posao. Vatrogaskinja je i dalje malo iako se praksa mijenja i posljednjih godina postepeno raste broj žena u hrvatskom profesionalnom vatrogastvu. O ženama u vatrogastvu ne govori se često, stoga donosimo priču o četiri hrabre vatrogaskinje zaposlene u četiri različite vatrogasne postrojbe.
Jasna Leljak u vatrogastvu je od malih nogu te je ljubav prema ovome poslu rasla kroz godine. Ona je prva i jedina vatrogaskinja u JVP Grada Zaprešića.
"Moj vatrogasni put kreće od malih nogu kada sam se učlanila u DVD Ivanec kao članica vatrogasnog pomlatka, zatim vatrogasne mladeži, a kasnije i kao članica ženske A ekipe. S vremenom sam završila stručno osposobljavanje te postala operativni član DVD-a. Kroz sve te godine ljubav prema vatrogastvu bila je sve veća, a samim tim i želja da postanem profesionalna vatrogaskinja", ispričala je Jasna Leljak.
Često je doživljavala iznenađujuće poglede i čuđenje, ali poručuje da svoj posao odrađuje jednako dobro kao i njezini muški kolege te se osjeća ravnopravno.
'Ti izlaziš na intervencije?'
"Doživjela sam iznenađujuće poglede kolega. Oni su do nedavno bili muški kolektiv, a onda se odjednom pojavila žena u 'muškom' poslu. Nikad nisam tražila drugačiji tretman, dapače od prvog dana sam tražila jednak tretman za sebe. Radim isto što i oni bez iznimke.
Ljudi se uvijek iznenade kad ima kažem da radim kao profesionalna vatrogaskinja i uvijek im je prvo pitanje: 'Ti izlaziš na intervencije?'. Naravno to je pozitivno iznenađivanje i uvijek mi kažu svaka čast na odabiru takvog hrabrog i požrtvovnog zanimanja.
Za sada još nisam naišla na neugodna iskustva na samoj intervenciji, ali na začuđene pogleda jesam. Dosta ljudi nekad i ne primijeti da je žena došla na intervenciju, tek nakon završetka rada na intervenciji kada se malo raskomotimo i skinemo kacige počnu priče 'vidi žensko'", kazala nam je Jasna.
Jasna tvrdi da je ravnopravnost na poslu na prvom mjestu te da "vatrogasni posao ne pita jesi li muško ili žensko, jednostavno ga moraš odraditi".
"Mi smo ekipa, a ekipa radi zajedno", ističe.
Iako svoj posao neizmjerno voli, ne negira da je vatrogastvo teško i izazovno.
"To je vrlo složen te fizički i emotivno zahtjevan posao. Svakodnevno ste na raspolaganju svim ljudima u nevolji pa vas sve to nekako i pogađa. Naravno sve je to dio našeg posla i smatram da bez takvih izazova ovaj posao ne bi bio toliko delikatan. Ipak kad sve zbrojite i oduzmete nema ljepšeg osjećaja kada znate da ste pomogli nekome u nevolji", zaključila je Jasna Leljak.
Dijana Vanjek zapovjednica je vatrogasne zajednice u Općini Lipovljani i vatrogaskinja vozačica u JVP Novska te je jedna od sveukupno dvije žene u svojoj postrojbi. I njezina ljubav prema vatrogastvu potječe iz ranog djetinjstva, a usadili su joj je djed i otac koji su isto tako bili vatrogasci.
"Djed i otac su bili dobrovoljni vatrogasci u DVD Lipovljani u kojem sam i sama sada dobrovoljka, pa kako živim blizu vatrogasnog doma, gledala sam tadašnje vatrogasce kako zajedno s ocem izlaze na intervencije sa sirenama i rotirkama. U to vrijeme mi nije bilo jasno čemu ta buka i brzina, zašto se nekada vraćaju umorni, mokri, tužni… Pa sam zato sa šest godina krenula na vatrogasna natjecanja i tako osjetila da je to jednostavno dio mene i da želim raditi taj posao. Osjećaj koji imate kada uspijete pomoći nekome.. Znaš da radiš pravi posao i da si za to stvorena", kazala je Dijana Vanjek za RTL.hr.
Poručila je da se više ne obazire na negativne komentare kojih je, kako tvrdi, danas ipak sve manje.
'Kada izađemo na intervenciju svi smo isti'
"Bilo je svakakvih komentara i pozitivnih i negativnih, srećom moje radne kolege znaju što mogu, znaju da sam dovoljno uporna i tvrdoglava da odradim sve kako treba pa se ne obazirem na negativne komentare. Imam njihovu podršku i podršku bliskih ljudi i to mi je dovoljno. Sada je sve manje takvih komentara pa se niti ne vraćam na njih, ostavljam ih u prošlosti gdje im je i mjesto", kaže Dijana.
Njezinim kolegama je na početku bilo neobično raditi s njom te se nisu znali postaviti prema njoj kao kolegici, ali sada je Dijana ravnopravna i prihvaćena članica kolektiva.
"Na početku im je bilo nepojmljivo da žena radi posao vatrogasca koji zna biti i psihički i fizički težak. Ako je trebalo ponijeti nešto teže, uzimali bi mi iz ruku, ali nakon što sam razgovarala s njima i pokazala da ipak mogu i sama podnijeti neku težinu, opustili su se i postala sam dio kolektiva. Moglo bi se reći da smo druga obitelj koja povremeno pukne, ali funkcionira", kazala je.
"Kada izađemo na intervenciju svi smo isti, svi smo u zaštitnoj opremi pod kojom se ne vidi razlika i nebitno je kojeg smo spola, odrađujemo jednako posao", dodala je.
Ljudi i dalje budu iznenađeni kada je vide na intervenciji.
"Ima svakakvih komentara, ali većini to bude super pa ispituju kako je raditi, kako izgleda naš radni dan, kako izdržimo neke stvari. Uglavnom ostanu iznenađeni, ali im je to zanimljivo i mogu povezati taj posao sa mnom", tvrdi Dijana.
Svoj posao obožava i svaki dan pomiče vlastite granice. Vatrogastvo je naporno, ali voli adrenalin i nepredvidivost posla.
"Sve ovisi od dana do dana. Nikad ne znaš što će te dočekati kad dođeš u smjenu. Nekada bude mirno, nekada odradimo i iznad granica, ali na kraju smjene ili intervencije, koliko god bilo teško, mi smo odradili svoje, ne obazirući se koliko je bilo naporno. Najveći izazov sam ja sama sebi. Trenutak kada misliš da ne možeš, a napraviš nešto iznad svojih granica, zapravo shvatiš da si jača nego što misliš", zaključila je Dijana Vanjek.
Lorena Laslavić jedina je vatrogaskinja u JVP Opatija. I ona povezanost s vatrogastvom veže uz djetinjstvo.
"U dobrovoljnom društvu sam još od malih nogu pa je tu i krenula ta ljubav prema vatrogastvu. Sudjelovala sam na raznim natjecanjima, seminarima i pohađala tečajeve sve dok nije pala konačna odluka da upišem Vatrogasnu školu. I moram priznati da mi je to bilo najljepše razdoblje školovanja", kazala nam je Lorena Laslavić.
Lorena kaže da se kao vatrogaskinja susrela s predrasudama te je zbog njih skoro i odustala od posla koji voli.
"Uvijek postoji netko tko će reći da žene ne mogu kvalitetno raditi taj posao. Na početku sam se čak i sama zatekla u razmišljanju imaju li možda pravo. Međutim, s vremenom sam se odlučila ne zabrinjavati oko takvih mišljenja jer sam i sebi i drugima već više puta dokazala svoje sposobnosti. Na kraju, timski rad je temelj vatrogastva. Ako jedan član tima u jednom trenutku zapne, uvijek drugi uskače", objašnjava Lorena.
"Dogodilo se nekoliko puta kada sam u službi bila u ulozi operativnog dežurnog da prilikom javljanja na telefon ljudi malo zastanu i pitaju da li su dobili vatrogasce. Nakon potvrdnog odgovora obično kažu da nisu znali da ima i žena vatrogaskinja. Većinom je to starija populacija", dodala je.
'Svaki dan je prožet smijehom'
I ona je iskusila zaprepaštenost i iznenađene poglede tijekom intervencija.
"I dalje se susrećem sa šokantnim pogledima kad im odgovorim da sam profesionalna vatrogaskinja. Onda me obično pitaju 'Čekaj, ideš i na požare i to?' Ali posljednjih godina je ipak malo porastao broj vatrogaskinja zaposlenih u profesionalnim postrojbama, pa je i tih pitanja sve manje", kaže Lorena.
Kolege su je prihvatili kao ravnopravnog člana tima. Priznaje da ju je bilo strah, ali da je prihvaćena bolje nego što je očekivala. Tvrdi da se ne radi razlika između muških kolega i nje i da nema nikakve privilegije što je veseli jer na takav način svakodnevno napreduje i stječe nova znanja i vještine.
Koliko god da je vatrogastvo samo po sebi teško i naporno, Lorena ga voli i ništa joj nije teško.
"Kažu da kada radiš ono što voliš, to nije posao. E, točno tako se ja osjećam. U službu stvarno odlazim s velikim zadovoljstvom jer je svaki dan prožet smijehom. Što se izazova tiče, svaka intervencija je jedan novi izazov. Prilikom dojave nikad ne znamo što ćemo točno zateći na terenu pa smo često primorani i improvizirati. Često smo u situaciji kad moramo primjenjivati znanja iz raznih područja života i iz drugih zanimanja pa smo tako i mehaničari i bravari i psiholozi…. Međutim, zajedničkim snagama uvijek riješimo problem", ispričala nam je Lorena Laslavić.
Antonia Medved prva je vatrogaskinja JVP Grada Slatine. Prije Antonije u ovoj postrojbi, kao ni u cijeloj Virovitičko-podravskoj županiji niti jedna žena nije bila zaposlena u vatrogastvu. Antonia kaže da je vatrogastvo poziv, a ne posao.
"Otac me 'zarazio' s vatrogastvom, od malih nogu sam odlazila s njim na vježbe jer je on trenirao vatrogasni pomladak od šest do 12 godina. Kada sam napunila šest godina i sama sam se uključila u ekipu i svake godine odlazila na vatrogasna natjecanja. Iz podmlatka sam prešla u mladež, a zatim i u žensku A ekipu. S vremenom sam postala i vatrogasna sutkinja. Završila sam sva osposobljavanja i usavršavanja u DVD-u. Godinama je ta ljubav za vatrogastvom sve više rasla, te sam odlučila upisati i vatrogasnu školu. Završila sam ju i zaposlila se u JVP Grada Slatine", ispričala nam je Antonia.
Smatra da je kolege na poslu tretiraju ravnopravno i da nije imala negativnih iskustava zbog toga što je žena.
'Sa stresom se dobro nosim'
"Nemam osjećaj da se moram neprestano dokazivati u poslu jer mislim da ako sam primljena u JVP da sam zadovoljila sve kriterije kao i muški kolege i da tu nema nikakvih problema. Svaki zadatak obavim najbolje što znam i trudim se sve korektno obaviti, ali svaki puta težim biti sve bolja i bolja", kazala je.
"Nisam do sada na intervencijama čula negativne komentare ili se susrela s predrasudama zato što sam žena. Mala smo postrojba i svi radimo sve jer se intervencija mora odraditi. Čak štoviše, ljudi se iznenade kad me vide na intervenciji zato što sam žena ili kada im kažem čime se bavim, ali na kraju čujem sve pohvale i pokoje znatiželjno pitanje. To mi još više daje vjetar u leđa te se trudim postati još bolja vatrogaskinja", dodala je Antonia.
Vatrogastvo je stresno i intenzivno te iz vlastitog iskustva poručuje da je nužno ostati staložen i hladne glave.
"Rad u Javnoj vatrogasnoj postrojbi je meni ostvarenje svih snova, sve što sam željela i za što sam se trudila. Rekla bih da je svaka intervencija novi izazov za sebe i nikada ne možemo točno znati što nas na intervenciji očekuje. Najveći izazovi su na intervencijama u kojima su ugroženi ljudski životi. Bilo da se radi o tehničkim intervencijama u prometu ili požarnim intervencijama. U takvim intervencijama moramo brzo i ispravno djelovati, ali i ostati hladne glave i realno razmišljati.
Sa stresom se dobro nosim, ali nažalost neke intervencije sa smrtnim posljedicama. Poslije takvih intervencija svi zajedno međusobno razgovaramo i bude nam svima lakše dalje. Ali, ipak kada svi dođemo svojim kućama i obiteljima, kada legnemo u krevet ta intervencija nam prolazi kroz glavu, ali moramo znati da smo učinili najbolje u tom trenutku", dodala je.
Iako bi se vatrogastvo i dalje moglo postaviti u jedno od tradicionalnih muških zanimanja, sve je veći interes žena za ovu profesiju. Naše sugovornice odlično pokazuju da su žene jednako sposobne biti uspješne vatrogaskinje. One su hrabre, snažne, samouvjerene, uporne, vole izazove, vole pomagati i prije svega vole svoj posao i sve će napraviti da to i dokažu.
