Psihijatrica Vanja Kasalo iz Splita zna dobro zašto zdravstveni djelatnici odlaze iz zemlje u kojoj su se školovali, ali i zašto bi se trebali vratiti.
Među prvima
Vanja je bila među prvima koja je postala "medicinski gastarbajter", još 2004. puno prije ulaska Hrvatske u EU. Zbog toga je pred njom i bilo puno više prepreka.
"Tada je bilo puno teže. Uz vrhunsko poznavanje jezika, tražilo se od nas da prođemo i test poznavanja medicinske terminologije na norveškom. On se organizira jedino u Oslu, i to samo dva puta godišnje, tako da je trebalo upasti baš u taj ciklus i sve podrediti tome", kaže Vanja.
Liječnici masovno odlaze u inozemstvo, a ovo je odgovor ministra
"Majčina prijateljica iz djetinjstva koja je dugo godina živjela u Norveškoj jednom je prigodom posjetila Split. Ona je toplo i s ushićenjem govorila o toj sređenoj zemlji. A i nisam se bojala izazova. Na prvoj godini fakulteta sam imala 5.0 prosjek ocjena, odlična sam učenica bila i u jezičnoj gimnaziji, vjerovala sam u sebe, završila sam studij za pet godina i devet mjeseci, kraće nije ni moglo", priča psihijatrica.
"Bila sam i motivirana. Jezik sam inače svladala za neka tri mjeseca. Norveška je, pogotovo u to vrijeme, važila za uzor-državu po pitanju standarda, na svjetskoj razini, ne samo u Europi. Kad sam čula da im nedostaje liječnika, to mi se učinilo kao atraktivna prilika. Bili smo mladi, kod nas se teško dolazilo do specijalizacije i odlučili smo nešto učiniti za sebe."
Avantura i test ljubavi
Za mogućnost zapošljavanja u Norveškoj čula je od kolega. Tada su Vanja i njen suprug Kristijan, isto psihijatar, radili u susjednoj BiH, u domu zdravlja u Glamoču, jer su jedino tamo imali mogućnost raditi zajedno.
Osim toga, na taj je način suprug, dok je Vanja učila i odlazila obavljati "papirnati" dio transfera u Norvešku, mogao "pokrivati", tj. "uskakati" u njezine smjene. A to ne bi bilo moguće da su u to vrijeme radili u odvojenim zdravstvenim ustanovama ili u nekoj većoj bolnici.
"To je bila avantura za sebe. Ali i test ljubavi, ako hoćete. Test međusobne odanosti, ali i odanosti profesiji. Prepušten si sam sebi, moraš pomoći ljudima s vrlo ograničenim sredstvima, a mlad si liječnik, bez velikog iskustva. Kristijan je radio dvostruke smjene, a ja sam išla na ispite, tečajeve, odlazila avionom u Oslo, polagala njihov nostrifikacijski ispit s devet predmeta. Nije to bio mačji kašalj, ali samo otamo sam mogla "nestati" i šest tjedana proboraviti u Oslu", prisjeća se Vanja, dodavši kako je na kraju dobila licenciju, i iz Hrvatske počela tražiti posao.
Nakon što je dobila posao u struci, mogla je 'povući' i supruga, koji je isto morao polagati sve ispite i baviti se papirologijom koja je danas nepotrebna.
Razlike kao dan i noć
"I zato me nekako posebno pogodilo kad mi je, nakon slijetanja iz Norveške, u ruke dospio glasnik Liječničke komore u kojem je crvenim slovima dominirao naslov '60 posto hrvatskih liječnika želi ići vani'. Ispada da smo sada suprug i ja opet protiv nekakvog trenda", kaže Splićanka.
Dodaje kako su razlike u zdravstvu između dvije zemlje ogromne. Osim puno višeg standarda i bolje, modernije opremljenih bolnica, u Norveškoj se već pri učenju puno više pridaje važnost praksi, a kod nas teoriji. Općenito se radi na što boljem obrazovanju ljudstva, a i pacijentova su prava u potpunosti zaštićena.
Privatna praksa
No unatoč boljem standardu u organiziranijoj državi, Kasalovi su se zaželjeli doma. S obzirom na dob sinova, sedam i pet godina, znali su kako je ili sad ili nikad.
Vanja ne namjerava tražiti posao u našim bolnicama, već želi pokušati s privatnom praksom, iako se već unaprijed pomalo boji papirologije i birokracije.
