U priči koju donosi Al Jazeera Balkans Al Quraishi kaže kako suprugu i djecu nije zagrlio već godinu dana jer je u prihvatilištu za strance u Zagrebu, gdje čeka pozitivan odgovor na zahtjev za azil, a obitelj je i dalje u Bagdadu.
Pridružio se milijunima na putu u Europu
Do 2003., kaže, normalno je živio. A tada su borbe postajale sve jače. Situacija je postala kaotična. Na kraju mu se činilo da nema jednu, nego 20 vlada. U vrijeme Saddama Husseina, kaže, bilo je vrlo loše, ali je postojao čvrst sustav i mogao si se nekome obratiti s problemom. Sada, navodi, uniformu snaga sigurnosti i legitimaciju za 20 eura može svatko kupiti na tržnici.
"Čovjek ne može shvatiti tko je policija na ulici, ni s kim ne možeš razgovarati - svatko ima vatreno oružje, novac, ne možeš dodirnuti svoju kćer ni sina", kaže Hassan koji se 10. rujna prošle godine pridružio milijunima na putu u Europu.
"Jednog dana rekao sam supruzi da moramo otići. Pitala je zašto, a ja sam rekao da je netko dirao našu kuću i automobil. Nisam mogao shvatiti tko su bili ti ljudi. Došli su vladinim automobilom, imali su dokumente od Vlade, ali i ne baš od Vlade. Rekao sam supruzi da dovede sina i kćer. No, ona je rekla da ne može djecu staviti u brod i riskirati njihov život, da ih izgubi. Da ja mogu ići, ali da ne mogu ubiti svoju djecu."
Dramatičan put od Bodruma do Grčke
Dogovorili su da on krene sam, a obitelj mu se pridruži kada se snađe. Odredište - Malmö u Švedskoj, gdje mu desetljećima žive ujak i ujna. Odletio je u Istanbul, gdje ga je grupa Sirijaca pitala želi li ići u Grčku. Rekao je da želi. Dobio je uputu da kupi autobusnu kartu za Bodrum. Tamo je čekao dva dana, a onda mu je javljeno da navečer s još 20-ak izbjeglica kreće na put.
"No, kad sam došao na dogovoreno mjesto, vidio sam više od 50 ljudi. Krijumčar s kojim sam dogovorio put, rekao je da će netko upravljati gumenim čamcem, ali bilo je očito da je lagao jer nije bilo nikoga tko bi trebao upravljati. Odabrao je jednog od nas i rekao 'ti ćeš voziti'. Ta osoba je odgovorila da ne može jer ne zna upravljati čamcem. On je izvadio pištolj i rekao mu da će ga inače ubiti, i svakog tko podigne glas jer je policija odmah iznad nas. Ja mislim da su oni i policija surađivali jer nas je policija mogla vidjeti."
Puta, koji je trajao dva i pol sata, ne želi se ni sjećati, kamoli opisivati - djeca, žene, prtljaga na pretrpanom plovilu...
Oduševio ga doček u Hrvatskoj
Za razliku od mnogih drugih, sretno je stigao u Grčku. Brodom je otputovao u Atenu, pa autobusom u Makedoniju i onda u Srbiju vlakom.
"Kad sam navečer došao u Srbiju slušao sam vijesti, a taksist je rekao da je tog dana, a bio je 17. rujna 2015. godine, Hrvatska otvorila granice za prolaz izbjeglica jer ih je Mađarska zatvorila i loše se odnosi prema ljudima. Došao sam u Hrvatsku noću pod pratnjom policije - dali su mi hrane, zdravstvenu skrb, lijekove i sve. Prijavio sam se, dao podatke, otiske prstiju, dokumente i ostao jedan dan", kazao je Iračanin Hassan za Al Jazeeru Balkans.
Na cijeloj ruti do tada nije bilo spavanja ni odmora. Stalno su stizale nove informacije o zatvaranju i otvaranju granica. U Hrvatskoj ga je oduševio doček, skrb i ponašanje službenih osoba.
"Svima su pomagali, dijelili hranu...U svojoj zemlji bojao sam se policije, no kad sam došao ovdje, iznenadio sam se. Pomislio sam da ovdje ljudi sigurno vole policiju, u Europi. A u mojoj se boje".
Prihvatio deportaciju iz Švedske
Potom je preko Slovenije, Austrije i Njemačke stigao u Švedsku. Nakon dva mjeseca pozvan je na razgovor. Rečeno mu je da je prvi put evidentiran u Hrvatskoj i da se tamo treba vratiti. Dodijeljen mu je odvjetnik, no i njegov savjet je bio da se vrati.
"Rekao sam 'u redu' i onda čekao deportaciju. Nakon dva mjeseca ponovno su me pozvali i rekli da 29. ožujka 2016. putujem iz Kopenhagena u Hrvatsku. Sletio sam u zračnu luku u Zagrebu. Tu su me dočekali, zaželjeli mi dobrodošlicu i pitali želim li ostati. Rekao sam da želim."
Smješten je u zagrebački hotel Porin - jedno od prihvatilišta za strance u Hrvatskoj. Tu je nakon razgovora dobio iskaznicu tražitelja azila. Oduševljen je tretmanom države, ljudima u Hrvatskoj i osobama koje o njima brinu. Pomažu i razne organizacije, poput Centra za mirovne studije (CMS), koji godinama pomaže izbjeglice i njihovu integraciju.
"Želimo biti u sigurnoj zemlji, a Hrvatska je takva"
"Ljudi su izvrsni, omogućeno nam je sve. Svaki dan imamo tri obroka - doručak, ručak i večeru, pomoć u odjeći, obući, zdravstvenu skrb, pristup internetu, prijevoz. Svaki mjesec dobijemo 40 ili 45 kuna (pet do šest eura) na računu za mobitel i 100 kuna (13,2 eura) za džeparac. Nije mnogo, ali ne treba nam više kad imamo sve".
Odluku o azilu mogao bi dobiti tijekom ovoga mjeseca. Svjestan je da gospodarska situacija nije sjajna, ali nije ni došao zbog toga.
"Ljudi iz Sirije ili Iraka nisu došli zbog posla. Zbog toga možda dolaze iz Alžira, Maroka... Mi dolazimo jer želimo biti u sigurnoj zemlji. A Hrvatska je sigurna. Možeš šetati s djetetom, nitko te ne dira jer postoji zakon - za Hrvate, za azilante, za sve. Ljudi ovdje su promijenili mišljenje o Hrvatskoj. Prije pet ili šest mjeseci su željeli vratiti se u Njemačku ili Švedsku, a sada ne žele otići odavde jer su ljudi u Hrvatskoj dobri".
Ništa ne zamjera 'strožim' sjevernijim zemljama. Europa, smatra, nije očekivala da će put nje krenuti i stići tako mnogo ljudi. Istodobno je doživjela napade i ubojstva ISIL-ovih i drugih napadača zbog kojih, kaže, dio stanovništva ima predrasude i strahuje od izbjeglica.
S prijateljem kršćaninom ide u crkvu
Ne razumije, ističe, ni napadače ni one koji su u Europi rođeni, školuju se ili žive, a odlaze u ratove na Bliskom istoku jer svi ljudi, navodi, imaju jednog Boga i ne razumije čemu borbe.
"Ljudi za Europu trebaju imati otvorenije mišljenje po pitanju religije od onoga na Bliskom istoku. Primjerice, ja svake nedjelje, iako sam musliman, idem u crkvu. Cimer mi je Toni iz Sirije, koji je kršćanin i idem s njim. Trebamo pokazati primjer da 10 posto ljudi ili 10 ljudi koji nisu dobri, jer nisu svi ljudi dobri, ne znači da su svi takvi. A njima bi trebali reći da im Europljani pokušavaju pomoći, pitati ih zašto rade lošu sliku o svim izbjeglicama, kada odlaze iz svojih zemalja i dolaze ovamo gdje dobiju hranu".
Svjestan je da se mnogi Europljani pitaju zašto dolaze baš ovdje. A on se pita zašto ga Hrvatska ili Njemačka primaju, a bogatije zemlje Zaljeva, poput Saudijske Arabije, ne.
"Vidio sam na televiziji kad sam došao kako Angela Merkel plače s izbjeglicom. Zašto ne plaču u Saudijskoj Arabiji? Kako da ne volim Europljane? Kralj Saudijske Arabije nije otvorio granice, nikoga nije prihvatio, a to je bogata zemlja. A Angela Merkel je plakala. To je velika razlika... Kod Europljana je razvijenija humanost, razumiju što znači biti čovjek, što znači život", zaključuje Hassan, koji se nada da će njegova djeca u Hrvatskoj dobiti priliku i, poput djece njegovih ujaka i ujne u Švedskoj, postati liječnici ili inženjeri i izgraditi miran život.
Dječak drži natpis kojim izražava suosjećanje sa žrtvama terorističkih napada u Bruxellesu tijekom protesta u improviziranom logoru kod sela Idomeni na grčko-makedonskoj granici. Grčka neće biti u stanju na vrijeme početi slati izbjeglice natrag u Tursku, izjavila je grčka vlada, dok se ta zemlja trudi sprovesti ključni dogovor čiji je cilj olakšavanje europske izbjegličke krize.
Želi dovesti obitelj i raditi svoj posao
Ako dobije pozitivan odgovor na zahtjev, Hassan može tražiti da mu se pridruži obitelj. Odmah bi se 'bacio' na traženje posla jer s dobivanjem azila odmah može početi raditi. Bez toga, prvih devet mjeseci boravka tražitelji azila nemaju pravo na rad. Jedna osoba mu je, kaže, već ponudila da joj se javi za posao ako uspije dobiti azil. Plaće nisu velike, ali radilo bi se.
"Moj plan je da radim u privatnoj klinici ili da pokušam ponovno otvoriti malu veterinarsku kliniku. Želim raditi svoj posao", kaže u razgovoru za Al Jazeeru Balkans.
Hrvatska je, ističe, zemlja u kojoj želi živjeti - svi su otvoreni za komunikaciju, nitko ga ne gleda krivo niti priča ružno o njemu.
"Ja mislim da Hrvati razgovaraju s nama, zato što razumiju što znači rat. U zemljama dalje prema sjeveru, Njemačkoj, Švedskoj, te provjeravaju. U Švedskoj s policijom nema razgovora, pristup je oštar. Ovdje ne samo policija, nego i ljudi su drukčiji. I imate četiri godišnja doba", kaže kroz smijeh.
