Turisti su otišli. Nema taxi brodova, yacht weekova, party otoka. Samo poneka jedrilica i rijetke linije trajekata i katamarana. Možda su svi otišli, ali ostao je deponij u podmorju…
Ali i ronioci spremni na čišćenje i oni koji na otoku ostaju i nakon Vele Gospe. Roniteljica Jelena Soldo otkrila je čega ima na dnu mora: "Ako je suditi po podmorju, onda nautičari piju pivo i jedu konzervu."
No krenimo redom. Oko 20 ronilaca kluba "Leut" iz Blaca ovaj tjedan su u misiji - čiste nered na dnu mora, oko Šibenika, na mjestima divljih vezova.
Mi smo ih uhvatili na otoku Kapriju.
"Divlji vezovi su sve ono što nije ucrtano na kartama i gdje se bacaju bove na divlje i gdje se brodice sidre na divlje", pojašnjava nam ronilac Dražen Ivanković. Leutovci su očistili podmorje Drvenika Velog, Zlarina, Kaprija i Žirja - četiri otoka i 4,5 tona otpada.
"U svim lukama kojima smo bili, stvarno je dosta smeća, plastike i guma", otkriva nam detalje smeća s dna mora ronilac Marko Nizić. Ali ima tu i lonaca, odbačenog ribarskog alata, ali i miješalica za beton.
Marino Biliškov, jedan iz timova ronilaca, kaže da nije sve baš tako krasno kao što na prvu izgleda: "Uvijek je isto, na prvi tren sve izgleda divno, bajno, krasno. Dok ne dođeš dole, samo na jednom području gdje smo mi, mislim da je osam guma, ima i stakla, plastike, guma."
Njegov kolega Viktor Blagojević otkriva kako otpad završi na dnu: "Divlji vezovi, znate kako to funkcionira, dođu, usidre se, bace bez obzira." Kad pitamo da gume ukazuju da možda nisu sve to bacili turisti, kratko odgovara: "Bolje da vi to kažete nego ja."
Gušimo se u plastici
Jadran se guši u plastici, jer je naše more plitko, malo i poluzatvoreno. Morske životinje plastiku jedu, mogu se u nju zapetljati, teško je razgradiva i upija toksine. Kada se usitni u mikroplastiku - zauvijek ostaje u moru.
Jelena Soldo otkriva koliko je sve povezano: "To je ono što završava na tanjuru, svaka boca koja je završila dolje nalazi se jednim dijelom i u ribi."
Snimka zvjezdače koja živi u konzervi ili morskog konjica u tonama plastike - eto što radimo moru i njegovim stanovnicima. Nastavimo li ga zatrpavati - do 2050. godine bit će više plastike nego riba.
"Ljudima je najlakše bacati u more, sve što imaju bace u more i ne misle uopće", govori nam Mladen Radovčić s Kaprija.
On na Kapriju živi cijeli život. Pridružio se akciji i s kaićem prenosio smeće do kopna. Priča nam o turistima ljeti. Na malom otoku površine 7 četvornih kilometara, tijekom ljeta svakodnevno boravi oko 2000 ljudi. "Sve je puno, pretrpano, to ne možete proći, što bicikli, šta traktori, ali to je sve prenapučeno. Znate kako je to liti, kako svugdje, tako ovdje", govori nam Laden.
Otok s troje djece
Na Kapriju službeno živi 186 ljudi, uglavnom umirovljenika. Ima jedan market, na otok se dolazi trajektom ili katamaranom. Nema automobila, ali zato svatko ima brod ili barku. Školu su zatvorili prije 40 godina. Liječnica dolazi jednom ili dva puta na tjedan, a u ambulanti radi medicinska sestra.
Sve ovo priča Borko Murdonija, koji se suprugom Livijom na otok doselio iz Šibenika.
"Ja sam reka - dijete dolazi, bilo mi je lijepo u mladosti pa sam onda tija da i moja dica tako proživu, ono što sam i ja preživio", otkriva nam Borko.
Val, Marino i Vito jedina su otočka djeca. Borko ih želi naučiti ribarenju, kao što je i on naučio od svoje obitelji.
"Ima li puno ribara na ovom području? Pa i nema vise, sve je to manje, izumire taj posal, sto mi je ža' jer nas nema. Moji se bave ribarstvom iz generacije u generaciju, tako sam ja ostao u tome…", nastavio je Borko. Zna da o moru ovisi, zato ga i čuva. Zato ga je i čistio s roniocima u akciji koju je financirao Fond za zaštitu okoliša. A iako više nema puno ribara, u ovoj turističkoj zemlji puno nas živi od mora.
"Kada živite od mora, a bacate smeće u njega ,onda je šuplja priča reći da ga volite. Ako vam je to kanta za smeće, onda to nije to", smatra Jelena Soldo.
No roniocima s kojima smo bili ljubav prema moru nije šuplja priča. I zato im hvala.
