Ustanovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje Suvenir Arbor iz Sirača nedaleko od Daruvara do prije nekoliko godina je prijetila predstečajna nagodba. U jednom trenutku je bila obustavljena proizvodnja, prodane su gotovo sve nekretnine, od 250 zaposlenika ostalo ih je 60, a od tog broja njih 40 su osobe s invaliditetom. No, tada je na mjesto ravnatelja došao Alen Baščevan te se uspješno prihvatio zahtjevnog zadatka podizanja tvrtke iz pepela.
"Prvi dan na poslu otvorio sam i zatvorio laptop i pitao se što da radim. Naručili bi devet jarbola od drveta za zastave, radnici bi posao razvukli na pet dana. Gledao sam jednom radnike, njih šest-sedam okupilo se oko bačve u kojoj su zapalili vatru i grijali se. Proizvodni štagalj samo što se nije urušio, gledao sam ga još lani kako je pod zadnjim snijegom bilo pitanje trenutka da se sve stropošta. Kada sam stigao, sve je išlo u prilog likvidaciji, više od milijun i pol kuna dugova, četiri neisplaćene plaće... Ali tko bi imao srca ugasiti mjesto u kojem od 60 radnika, njih 40 ima invaliditet? Poruka župana da se ta tvrtka ne smije likvidirati bila je dovoljna, morao sam nešto napraviti", rekao je Baščevan za 24sata.
U svega nekoliko godina su od proizvodnog štaglja došli do pravog pogona, a zahvaljujući sve krupnijim narudžbama drvenog namještaja iz Velike Britanije, Francuske i Njemačke nedavno su kupili i prvu kuću do pogona koju će preurediti za smještaj radnika.
"Većina radi za minimalac od 3250 kuna i znao sam da neki daju od te male plaće polovicu samo za najam smještaja. Kakav je to život kad sve što zaradiš moraš nekome dati samo da nisi na ulici? Mučilo me to jer su de facto beskućnici. A onda se pojavila tabla da se prodaje kuća do nas. Ideja je niknula i kupili smo je za 80.000 kuna. Tu ćemo urediti dom za naše najsiromašnije radnike", rekao je ravnatelj i dodao kako će u uređenje oronulog zdanja uložiti još 250.000 kuna. Taj novac zasad nemaju, ali vjeruju da će se im se mnogi dobri ljudi javiti i pomoći.
Uz obnovu kuće, planiraju podići i grijani plastenik kako bi stanari i radnici mogli uzgajati povrće. Uz to, tvrtka se okreće ekološkoj proizvodnji, a višak energije će iskoristiti u plasteniku. "Plastenik bi se grijao od viška energije koju bi sami proizvodili. Postavljamo fotonaponske ploče za proizvodnju struje i pokrivat ćemo najmanje 50 posto, a vjerujem i 70 posto svojih potreba za strujom čiji se računi sada penju i na više od 25.000 kuna. Od drvenog otpada proizvodim svoju toplinsku energiju", pojasnio je Baščevan.
Radnici dobivaju novi dom
Obnovio se radni elan. Njihov logotip, srce u stablu, sada više nije samo simbol na zgradi pogona, već i svojevrsan pokazatelj načina funkcioniranja ove tvrtke. Iako su radovi na stambenoj kući tek počeli, radnici su već sada oduševljeni što će dobiti novi dom.
"Živim sa svojom udomiteljicom kod koje sam odrastao. Sada plaćam kod nje smještaj. Ode mi pola plaće na to. Kada bih imao gdje biti i ne bih morao trošiti plaću, to bi mi bila velika pomoć", rekao je 28-godišnji Nebojša Bubanović koji u tvrtci, kao i većina kolega, radi za minimalac, 3250 kuna. Za njega ravnatelj Baščevan kaže da ga ne bi dao nizašto na svijetu, jer je vrijedan radnik u pilani. S jednakim poštovanjem govori o vrijednim rukama svakog radnika.
"Vidite ovog gospodina? Desnom rukom ne može raditi. Invalid je od rođenja. Ni s nogom ne može, a takvog stolara ne možete naći. On s jednom rukom radi bolje nego ja s dvije. Kad sam došao u pogon, tri dana sam radio uz jednu gospođu na četkanju drveta. Govorili su mi da radnici ne moraju imati puno pauza i stanki za obrok. A ja sam nakon samo dva sata rada umro od umora. Znate da biste bili bijeli od sitne drvne prašine samo kad bi prošli pogonom? A ljudi su tu bili po osam sati", pojasnio je Baščevan.
Problema s piljevinom i prašinom više nemaju, a gospođa koju je Baščevan spomenuo je 63-godišnja Vesna Cerovečki, osoba sa stopostotnim invaliditetom, koja je cijeli svoj život provela u Arboru, a uz sve poslove je i dugogodišnja sindikalna povjerenica.
"Nekad je Arbor imao svoju kuću za stanovima za radnike. Prodalo se to davno. Sada ponovno kupuju kuću i to se ne može opisati koliko će to radnicima značiti. Nekad sam morala ići pregovarati da nam isplaćuju plaće jer su im kasnile i po nekoliko mjeseci. Sada toga više nema, ona dolazi ne u dan, nego u sat", istaknula je Cerovečki.
Englez tražio Franju
Koliko kvalitetno rade u Suvenir Arboru govori i anegdota u kojoj britanski naručitelj nije htio samo njihove proizvode, već je htio angažirati i tehnologa Franju Folaka, čovjeka koji jednim pogledom na drvo zna u kakvom je ono stanju.
"Rekao je, daj mi Franju. To je naš glavni tehnolog. Nazvao sam ga i rekao: 'Franjo, ja ti ne mogu prešutjeti. Britanac ti nudi da preseliš obitelj i plaću koja je deset puta veća, 4000 funti'. Odbio je. Taj čovjek od oka zna ako nešto mora ići na sušenje jer bi u protivnom puklo u obradi. To su naši ljudi, vrhunski stručnjaci za drvo koji rade za minimalac ili malo više od toga. A Arbor je njihov dom i da ga nema, izgubili bi dio sebe jer su tu kao u svojoj obitelji", ispričao je ravnatelj.
Niti sam Baščevan sada ne bi volio otići iz tvrtke, iako je bio skeptičan te je smatrao da sa svojim znanjima treba raditi "važne poslove" u Zagrebu. Ali, srce u stablu se i njemu urezalo. "Tu sam našao sebe i ovo je najbolja stvar koja mi se dogodila. Ovo vrijedi više od bilo kojeg posla u Zagrebu i ti su me ljudi u Arboru naučili što znači stvarati", priznao je.
Od priče o likvidaciji i ruševnog štaglja, tvrtka je došla do suvremenih pogona na kojima više ne proizvode drvene jarbole, kuhinjske daske i telefonske ormariće, već kvalitetne stolove, krevete, igračke, a za strane naručitelje i drvene dijelove koji se ugrađuju u luksuzni namještaj. S obnovom kuće za stanovanje i podizanjem plastenika, Suvenir Arbor pokazuje da je više od tvornice, da je mjesto u kojem kuca veliko srce.
