Država, naime, smatra da nije potrebno da Monikini roditelji dobiju status roditelja njegovatelja.
Nemoćan u borbi s birokracijom, Monikin se otac odlučio na štrajk glađu pred Ustavnim sudom.
'Ja pitam sve mjerodavne, ako oni smatraju da mom djetetu nije potreban taj njegovatelj, hoće li oni u dva sata poslije ponoći doći, izmjeriti joj šećer i vidjeti je li šećer 1,5 i dati joj injekciju glukagon i vratiti je u život', rekao je Franjo Kardaš.
Franjo spava u kombiju, a na klupici pred Ustavnim sudom uporno dočekuje i ispraća njegove djelatnike.
'Okreću glave, okreću glave, sramota ih. Sramota je svih od gospođe Jasne Omejec koja je predsjednica, svih! Neću sad poimenično govoriti', kaže Franjo za Dnevnik.hr.
Dok se Franjo u centru Zagreba štrajkom glađu bori za dobrobit svoje kćeri, u podstanarskom stanu u Petrinji njegova supruga Mira pazi da Monika pravilno dobiva svoju terapiju.
'Ujutro u 6:30 dobije dva inzulina. Na dva je mjesta bodemo, u ruku i nogu. Nakon toga u jedan sat i poslije toga u sedam navečer i u devet. Znači pet uboda dobije', objašnjava Mira. Bez obzira na teške bolesti, osmogodišnja Monika odlična je učenica i pravi mali borac.
'Sa celijakijom se nije nikako mogla pomiriti, plakala je cijelim putem kada smo se vraćali iz bolnice u Zagrebu. Plakala i govorila zašto sad i celijakija. Ako imam i dijabetes pa ne moram i celijakiju', ispričala je Mira.
Za posebnu Monikinu prehranu potrebno je oko pet tisuća kuna na mjesec što je veliki problem nezaposlenim roditeljima. No oni kažu, imamo puno ljubavi i ne odustajemo.
'Moje dijete 99 posto proizvoda ne može konzumirati. Moje dijete je u stvari prisiljeno cijeli život štrajkati glađu. Pa ja mislim da u ime tog svog djeteta, i u ime svih, ja ću to napraviti dok me hitna odavde ne odveze', kaže Franjo. Status roditelja njegovatelja dobiju djeca koja imaju samo dijabetes, a ne čak tri bolesti poput Monike. To je dodatni razlog zašto njezin otac štrajkom glađu nastavlja svoju borbu.
