"Mrtvo selo, puno leševa, izvidnice su najteže. Kad dođem do točke da mogu puknuti, moram strogo paziti da ostanem mirna. Inače, nije mi tu mjesto. Morala sam sve naučiti prihvaćati, ako svaki dan idem cestom i ako se svaki dan truplo sve više raspada, važno je bilo da truplo pogledam, da ga prihvatim, ne da ga s gnušanjem ili otporom gledam. Samo tako mogu ići tom cestom. Nije bilo druge, morala sam prihvatiti… Prihvaćanje je univerzalno pravilo na ratištu", svjedočanstvo je to Perica Buljan Prša, jedne od prvih ratnih reporterka koja je izvještavala s prvih crta bojišta Domovinskog rata.
Nije bila u pozadini, ona je išla prema ratu, prema metcima i stajala uz bok boraca gledajući strahote bez cenzure i posrednika. Smrt, ranjavanje i borba za život, što su vidjeli vojnici, vidjela je, čula, mirisala i ona.
Nema te novinarske škole, fakulteta ili iskustva starijih kolega koji bi prenijeli kako se novinar mora ponašati na prvoj crti rata, na što paziti i kako izvještavati. Ničije iskustvo nije je moglo pripremiti na prizore koje je ona gledala svaki dan, još kao mlada novinarka. Zanat ratne reporterke "pekla" je iskustvom i kako je to izgledalo ispričala nam je lani upravo pred obljetnicu stradavanja Vukovara .
'Tišina i promatranje'
"To je škola i to velika, počinje s tišinom i promatranjem. Nema vremena za verbalno prenošenje znanja. Niti jedna moj pokret ne smije ugroziti drugu osobu i to je tih način učenja. A kad oni vide (branitelji) da osoba, koja nije vojnik, ide s njima i može apsolutno podnijeti svoj strah, onda su i oni sigurni. To je jedino pravilo", ispričala nam je Perica.Ova televizijska izvjestiteljica u rat je otišla s prvim danima borbe. Nije to bio čin hrabrosti ili novinarskog dokazivanja. Njeni motivi bili su teški.
"Išla sam umrijeti, bilo mi je svejedno. Izgubila sam zaručnika, poginuo je. I tako dan po dan, mjesec po mjesec, na kraju sam skoro dvije godine bila na ratištu. Sve dok nisam bila ranjena, mislila sam da želim umrijeti. A onda sam se lavovski borila za život. Nisam mogla vjerovati, samoj sebi sam rekla: 'Oho, pa ti želiš živjeti. Oho!'", kaže Perica i danas se, s odmakom od toliko godina, smije kako je iznenadila samu sebe kad je shvatila koliko još želje za životom nosi u sebi.
Bila je na prvim linijama borbe u Hrvatskoj te Bosne i Hercegovine. Tamo je i ranjena.
"Bilo nas je petero u interventnom vodu u proboju, išlo se u obranu Dervente. Pomiješali smo se sa srpskom vojskom u predgrađu, vodile su se ulične borbe, nije se znalo tko je iza kojeg ugla. Na djeliću brisanog prostora trebali smo pretrčati. Pokosili su nas iz automatske puške, svi smo ranjeni", vadila je sjećanja Perica.
Šamarala da bih održala na životu
Među ranjenima bio je i Slavko. Dovikivao je Perici: "Sestro mila, jesam izrešetan?"
"Što si dobio?", pitala je.
"U nogu, u nogu", vikao je.
"Ma to sam i ja dobila", uzvratila je Perica. "Na kraju su Srbi zarobili naše civile, napravili od njih živi zid i tako su se povukli iz grada, mrtvi su ležali na sve strane, bilo je gadno", u trenutku dok je to pričala, osjetila se težina.
Onako ljudski, iz znatiželje, pitamo kako je to biti ranjen, osjetiti metak, geler, nešto strano u svom tijelu."Kod metaka je osjećaj kao da te netko željeznom šipkom snažno lupio. Ja nisam ni osjećala bol, mozak blokira tu količinu boli. Kasnije me boljelo. Ljudi imaju taj prekrasan mehanizam blokirati bol. Ako se radi o gelerima i razderotinama, ako je ranjavanje periferno, to može boljeti. Ako se radi o kostima, onda najčešće ljudi padaju u nesvijes, a onda postoji mogućnost da umre, da iskrvari", ispričala je.
Što je ratna reporterka radila kad bi pred njom čovjek gubio svijest? I za njegov život lavovski se borila. "Kad padne u nesvijest, prvo ga šamaram da dođe sebi i onda spašavam život", kaže.
Koliko je puta šamarala ljude?
"Često… Bila sam non-stop na prvoj crti, ali ja nisam nosila pušku, nosila sam kameru i često pružala prvu pomoć. U Sokolović Koloniji, mjestu u BiH, ranili su zapovjednika koji je pao u nesvijest. U tom trenu počnem ga tući 'tuf-tuf'. Viče jedan: 'Nemoj udarat zapovjednika!'. Ma udaram sve po redu, tko god da je!", i tako je podijelila i epizodu kad je zapovjednika "izudarala". Bojala se da će umrijeti ispred nje.
Marija Bijelić, to joj je bio alias, kodno ime, pseudonim pod kojim je izvještavala. Dao joj ga je urednik, jer novinaru u ratu bilo je opasno nositi svoje ime. Marija je šamarala i kolegu snimatelja kojeg je pogodio snajper: "U teškom napadu bilo je jako puno ranjenih i mrtvih. Trebalo se ići u akciju s jednom skupinom i dok je snimatelj išao vidjeti gdje su uopće, snajper ga je pogodio. Prevozili smo ga automobilom Dianom, bez stražnje karoserije gdje smo ga polegli. Prelazili smo rječicu Željeznicu, a Diana je stala nasred rijeke. Snimatelj zove: 'Marijaaaa', pa padne u nesvijest, izgubio je previše krvi. Ja na Dianu gore brzo, dajem umjetno disanje, kad dođe sebi, ja dole u rijeku i guraj Dianu. Opet on zove: 'Marijaaaa', ja opet gore u na auto i tako par puta."
Ona i snimatelj, uz kodna imena, imali su i dvije bombe. Nosili su ih uvijek uz sebe, da se spase…
"Bila je noć, bez upaljenih svjetala vraćali smo se planinskom cestom, makadamom za izvlačenje drva. Spuštali smo se prema selima i na kraju puta shvatili: 'To nije to, to nije to!' To nije bilo mjesto na kojem trebamo izaći, možda je srpsko! Uzeli smo bombe da se spasimo. Hej, da se spasimo!", objasnila je ovaj potez očajnika kad je bila spremna raznijeti se, ne pasti neprijatelju u ruke.
Pa je nastavila: "Na ratištu nikad nismo koristili oružje. Ja sam imala kameru. Ali te dvije bombe snimatelj i ja uvijek smo imali. To su situacije gdje uvijek imaju dva izbora – mogu završiti u logoru, da me siluju. Pa onda je bolje da me ubiju! Puno smo ljudi izvadili iz logora, mlade su vijek ubili. Ako to ne želim proživjeti, lakše je uzeti bombu". Srećom, selo je bilo hrvatsko, bombe nisu aktivirali.
No priče ove ratne reporterke javnost nikad ne bi doznala da nije bilo njene kćeri Eugenije Prša, mlade redateljice, koja je kao svoj studentski rad napravila dokumentarni film o svojoj majci.
Snimajući ga, doznala je da mnogo toga što ne zna o majci, teške priče koje nosi. Jer Perica ih ne priča, ostavila ih je iza sebe i ne dijeli ih. Uz priču s bombama, u kojoj je Eugenijina majka donijela čvrstu odluku da će radije umrijeti nego pasti u ruke neprijatelja, još jedna posebna priča dotaknula ju je mladu redateljicu.
"Mama je i u ratu podržavala život, spašavala koliko je mogla, čak i životinje. Ispričala je kako su išli kroz selo u kojem je bilo puno leševa i onda je nešto čula…", ispričala nam je lani Eugenija.
Vraćala se kroz mrtvo selo
Perica je morala ponekad propješačiti i 15 kilometara do prvog telefona kako bi poslala novinarski izvještaj. Vraćala se jednom kroz mrtvo selo, leševi su ležali naokolo. "Ali nešto se u šljiviku micalo. Zavirila sam, to je bila svinja koja je pala u bazen pa potonula. Na trenutak bi se digla, uhvatila zrak, pa opet potonula. Izvadila sam svinju iz bazena", otkrila je detalje kada se čovjek i nasmije situaciji.
"Kad sam došla do prve crte bojišta, pohvalila sam se da sam učinila dobro djelo, spasila sam svinju. Pitali su gdje je taj šljivik. 'E, *ebi ga, srpska svinja!', rekli su mi", nasmijala se od srca.
I u ratu, kao i u miru, uz šaku suza ide i smijeh, životna radost ne prestaje tamo gdje se smije smrt.
"Bio je meni jako dragi kafić koji je bio na samoj prvoj crti bojišnice. Vlasnik je rekao da će nas služiti besplatno dok ima pića pa pozvao da navratimo kad hoćemo. Došli smo, a granata je pala. Našli smo se usred eksplozije, krhotina i prašine. U tom metežu dok smo ležali na podu, otvaraju se vrata, a vojnik spuštenih hlača izlazi. 'Aaaa, *ebi ga, i ti si mogao umrijeti kao seronja!', viknuli su mu. Uvijek je bilo takvih obrata, od ekstremnih situacija do beskrajne milosti i smijeha.
A kad bi bila neka priča koju prepričavaju drugi o Perici, koja bi to bila?
"Povukli smo se jednom prilikom s ratišta, bili smo smješteni po kućama, spavali po podu. Jedan se digne, i kaže: 'Slušaj, jednom kad umreš, stavit ću ti ovo na grob'. Pa uzme kaktus i stavio ga na fotelju", sahranio me živu", nanizala je još jednu anegdotu smijeha.
Svoje priče skupljala je na bojištima Pokupskog, Lasinja, Nuštra, Otočca, bila je u Desnom Sredičku, Lijevom Sredičku, Bilaju, ali i u Vukovaru.
Jedini konvoj za Vukovar
"Čekala sam dugo konvoj za Vukovar i uspjela ga dočekati, jedan jedini koji je išao u grad. Ušla sam u kamion, vozač je bio beskrajno sretan što s njima, jer novinarima je bilo zabranjeno ići. Ja sam se uvukla. Ipak, izbacili su me službe sigurnosti ali - na srpskoj strani! Pješice sam se vratila u Nuštar, nitko me nije ubio jer je bio dogovor da se u tom trenu ne puca", ispričava je kako je samo nakratko ušla u grad heroja.
'Na prvoj crti uvijek je kodeks časti bio na visokoj razini, kazala nam je, a ako bi došlo do borbe i ako se netko zarobi, nikad nije doživjela da bi netko bio grub prema zarobljenicima: "Nikad. Ako su se dešavale gluposti, to je bilo u pozadini. Na prvoj crti fajter je bio fajter, čist. Život se nije ponižavao na ni jednoj razini, ranjene bi neprijatelje premotali".
Na ratištu je bilo puno predivnih svari, nastavlja, od toga da osobu kraj sebe vole kao sebe samog, da ju štite i spašavaju nemogućim uvjetima.
"Taj kodeks visoke časti i predanosti ne postoji u uobičajenim okolnostima. Doživjeli smo nešto što se ne može doživjeti. Čovjek na ratištu ima samo jednog neprijatelja i nema drugih obaveza, dolazi se skoro u neko zen stanje. Ne moraš se dići ujutro, ići na posao, graditi kuću… - ne mora se ništa! Postoji samo prva crta. Ona ima neke prednosti u smislu spoznaje da ne moraš 24 sata raditi da bi živio, nastaje oslobođenje od uobičajenih parametra života - moraš učiti, radit, pospremiti kuću, umrijeti poslije penzije… Tamo sve nestaje. Ne postoji ništa, samo fajt kad je borba. Ništa više", kaže.
Neke priče kao novinarka nije ispričala. Te su priče previše znale, bile su prehrabre, prijetili su joj.
"Imala sam potrebu poslije rata objaviti neke stvari, koje novinarski mogu biti i neobjektivne, ali ako ja imam činjenice kao što je teritorij, broj poginulih, ranjenih, dinamike ratovanja… I imam potrebu to objaviti, trebalo bi mi to biti dopušteno. Bilo je prijetnji. A ja nisam imala motiv da prozivam nekoga. Meni nitko ne može reći da se negdje nije ratovalo, da su tamo bile pobjegulje. Ja znam da se ratovalo, ja sam svjedok. Nisam morala nositi pušku, morala sam samo gledati. Ja sam bila na prvoj crti", govori nam i dodaje da niti jedan život nije trebalo potrošiti ako to nije trebalo.
"Jer svačiji život je beskonačno vrijedan i šteta da je da se potroše…", dok je ovo izgovarala na njenom licu je bila težina i nestao je osmjeh koji nosi s toliko spontanosti, čak i kad priča o najtežim pričama.
Gdje su bili mrtvi koje je vidjela? O tome ne priča, baš kao i njezin brat koji je prošao kroz dva logora. Preteške su to priče.
Danas ratne priče ostavlja u prošlosti i dok je s nama razgovarala, priznala je da u njoj drhti rat i da se ne želi vraćati u to jer su teme preteške. Poslije rata noću je sanjala, a snovi su bili gori od onog što je vidjela na javu. A onda je rodila prvo dijete, više nije sanjala jer nije spavala, a potom još četvero djece. Rekla nam je da su njena dječica spasila, svaka viroza, visoka temperatura noću i briga za mališanima, micala ju je od strahota sjećanja na rat.
Upravo je njena Eugenija toliko godina kasnije snimila dokumentarni film o svojoj majci, a posebno ganutljiv trenutak bila je premijera u zagrebačkom kinu Tuškanac. Kaže, bilo joj je teško vidjeti mamu dok priča o strahotama, ali kaže da je njezina majka zmajica koja je kroz rat narasla i stvorio od nje ženu čvrsta karaktera.
Na premijeri u gledalištu sjedili su kolege s beogradske Filmske akademije koji su također imali svoje projekcije toga dana.
"Pljeskali su do zadnjeg slova na odjavnoj špici. Bilo je prekrasno, prepoznali su priču moje mame, da je to nešto prekrasno. U početku filma osjeti se tama, rat, a onda se vidi njezin život sad", kaže Eugenija.
Perica sad traži svoj mir, a kao poruku za kraj rekla nam je i ovo: "Mladima bih poručila, ako mogu, neka izbjegnu rat jer on nema nikakvu svrhu. Ako baš moraju završiti u njemu, neka od njega uzmu najbolje, najljudskije, najsuptilnije."
