Dugovječna škotska skupina Simple Minds u utorak je u rasprodanoj Maloj dvorani Doma sportova održala stvarno dobar koncert te potvrdila da, barem na pozornici, još uvijek  predstavlja punokrvnu rock atrakciju.

Za razliku od osam godina starog nastupa u Ciboni, na kojem je bilo više nego očito kako se njihove novije stvari ne mogu mjeriti s klasicima iz osamdesetih, ovoga puta posjetili su nas u sklopu svoje "Greatest Hits" turneje, što znači da tijekom dva i pol sata svirke praznog hoda gotovo da i nije bilo.

OK, neke njihove skladbe s vremenom su završile prilično ispod prosjeka, no svi nedostaci padali su u zaborav čim su krenuli prvi taktovi "Mandela Daya", "Someone Somewhere In Summertime", "Waterfronta" ili "Alive & Kicking".

Jim Kerr ima ozbiljnih problema s leđima, zbog čega je početak koncerta dočekao okruženim liječnicima, no i dalje je nevjerojatno energičan frontmen koji skače i trči po bini te čini doslovno sve kako bi od publike izvukao reakciju. U Domu sportova se, istini za volju, nije trebao previše truditi pošto su okupljeni većinu repertoara ionako otpjevali zajedno s njim.

Što se opusa Simple Mindsa tiče, dobar dio njihove pjesmarice i s vremenskim odmakom zvuči fantastično, pogotovo jer se taj efektima i sintesajzerom "nafilani" zvuk opet vratio u modu i inspirirao čitav niz, kako pop, tako i alternativnih bendova.

Po završetku turneje, Kerr i ekipa vraćaju se radu na novom albumu koji, sudeći po većini svojih  neposrednih prethodnika, vjerojatno neće biti mnogo više od korektnog podsjetnika na "dane ponosa i slave".

Nema veze, u utorak smo se po tko zna koji puta mogli uvjeriti koliko su zadužili popularnu glazbu u posljednja tri desetljeća.