- Where are you from? – pita neki momak nakon što smo nas tri ušle u blagovaonicu našeg dublinskog hostela i krenule po kavu i tosteve. Do tada je tu bio samo on. Bilo je rano i hostel je još bio uspavan.
- From Croatia – procijedim nezainteresirano. Za boga miloga, kome se čavrlja ovako rano ujutro?! Za razgovor nisu bile zainteresiranije ni Ivanka i Ivana jer je bilo tek 6.30 ujutro, a u 7.15 smo kretale za Belfast i Sjevernu Irsku.
- Dubrovnik? – opet će on.
- No – odgovorim još kiselije računajući da je to to i da će svjetski putnik u 20-tima, koji je eto obišao i Dubrovnik, odustati od razgovora.
- Ha-ha, zezam se cure. I ja sam iz Hrvatske –
iskelji se on u stilu „A jesam vas!“
A je ti baza – procijedim ne vjerujući da je to njemu smiješno.
- Sjele smo za stol, a on za susjedni. Šutimo, žvačemo, srčemo prve gutljaje kave. Tišina nije dugo potrajala.
- A odakle ste iz Hrvatske? – pita opet.
Ivana i Ivanka još nisu isključile ignore.
- Ja živim u Zadru – opet procijedim.
- U Zadru?! Ne mogu virovat! Pa, i ja sam iz Zadra – poskoči on na blagavaonskoj klupici od sriće.
- A iz kojega si točno mista? – pita dalje cijeli sretan.
- Kako kojega mista? Pa, jesam ti rekla da živim u Zadru? – kažem.
- Baš u Zadru? – opet će on.
- Baš. Ko da je to neko čudo?! – odgovaram na rubu strpljenja.
- Aha. A ja sam iz Galovca – kaže s laganom neugodom jer nije to odmah rekao misleći kako nećemo znati za njegovo malo misto.
- Iz Galovca? Ajde neka – rekoh i onda objasnim frendicama koje ne žive u Zadru da je to susjedno mjesto Zemuniku odakle smo letjele za Irsku.
- Znaš di je Galovac? Svaka čast! – sad je još sretniji.
- Pa, normalno da znam – kažem i mislim se kolika sam sretnica što to znam.
- Ja sam ovde već tri miseca. Dobro je. Iman odličan posa, tu živin. Meni super – počne on bez da smo ga mi pitali.
Privatna arhiva (Nikolina Radić Ančić)
- A je li? - tek sad mi je jasno da on nije turist nego da on ovdje živi i otud radost što je sreo nekog „svog“. On je gastarbajter, što bi se nekad reklo. On je jedan od hrvatskih useljenika, kako bi se sad reklo, koji žive u ovom hostelu. Ostali su stariji i šutljiviji. Druže se međusobno i kad čuju da netko od turista priča hrvatski, oni se distanciraju. Nije im do razgovora. Očito su previše puta ponavljali svoju priču i ne da im se zamarati šetačima preletačima iz domovine koju su oni ostavili za sobom kako bi potražili bolju sreću.
Momak iz Galovca – kojega ćemo zvati recimo Slavko - ima 24 godine i keramičar je. Sve nam je natanane objasnio iako ga nismo pitale ni slova. U Hrvatskoj je radio u struci i što od plaće, što od pokoje faturetice, skupio bi mjesečno oko 7 tisuća kuna, nekad i više. Od roditelja je naslijedio stan u obiteljskoj kući i stambeno je zbrinut. Nije oženjen i nije imao kredita. Da nije tako zvrkast, zaigran, hiperaktivan i društven, čovjek bi se pitao kakva je njega muka natjerala u Irsku. Ovako je sve jasno. Njega nije natjerala muka, nego su njegova mladost i karakter tražili izazov. Njemu treba dokazivanje samome sebi, životno iskustvo i avantura. On sigurno nije tipičan Hrvat koji je trbuhom za kruhom otišao u Irsku.
- Ja kad san doša nisam baš zna engleski. Ono, par riči i to je bilo sve. A sad mogu na engleskom objasnit sve šta triban. Nije to još ono super, ali pomalo. Napredovat ću, ne bojin se ja. Triba radit, bit pametan i ne virovat svakom. Onda će sve doć na svoje. Radim u jednom američkom restoranu. Ja san na roštilju. Šefica me voli, kolege su super. Sve se uredno plati i ispoštuje. Fala dragomu Bogu, ja san zadovoljan – kaže starmalim gardom.
Hvali se kako je imao sreću dobiti takav posao u finijem restoranu koji je odmah u centru, u Griffon streetu.
- Ja san doša vamo s 300 eura. A to je malo. Triba imat bar 2 iljade eura da možeš nać stan i da imaš za prvu ruku dok nađeš bolji posa. Onda san triba izganjat sve papire, a tu su me neki naši Hrvati, koji ovde imaju te neke agencije za papire, tili preveslat. Ali, brajo moj, nisan ja veslo sisa! Odmaka san se od njih i sve papire sam sredija – objašnjava nam Slavko, a ja uopće ne sumnjam da je bilo tako jer je bistar i promućuran. Vidi se na prvu da je od onih koji nisu puno marili za školu, ali da je inteligentan, pa brzo sve pohvata i snađe se.
Objašnjava ono što sam puno puta znala čitati o skupim stanovima u Dublinu koje ne možeš priuštiti osim ako stan ne djeliš s cimerima.
- Ja zarađujem po satu 10 eura, dnevno 80, tjedno 400, a misečno, znači, 1600. I tražim stan, ali ne dam 400 eura za neku šupu od garsonjere u kojoj žive još i dva Pakistanca. Kad san otiša nikidan vidit jedan takav stan, reka san gazdi: „Oću, uzet ću ga, ali za 50 eura.“. Okrenija san se na peti i - aj' bog. Ovde u hostelu ako si na 'long stay-ju“, onda dobiješ popust, pa tjedno platiš 85 eura. Ovde mi je ok, a prije je bilo ajme. U drugim hostelima dopuštaju ostanak samo 15 dana. Ne duže. Onda ti se dogodi da moraš izać iz hostela, a ne možeš naći krevet u nijednom drugom jer je sve zauzeto. I onda imaš pare, ali nemaš smještaj. Jednom sam tako bio beskućnik tri noći jer nisam moga naći slobodan krevet u hostelu. Ajme meni kad se sitin...sidija bi po cilu noć u McDonaldsu, jer smiš tamo sidit koliko oš, ali ne smiš zaspat. Onda tako kljucaš cilu noć i boriš se da ne zaspeš, a onda ujutro ideš na posa. Strava, brajo – ispaljuje Slavko ispovijed u dahu, a mene prođu trnci jer eventualno znam što znači čekati preko noći na kolodvoru ili na aerodromu, pa znam koliko je ujutro čovjek umoran i sažvakan čak ako je i uspio odspavati sat-dva iskrivljen na neudobnoj sjedalici.
- Ovo je jedan od rijetkih hostela di dopuštaju i Hrvatima 'long stay' – kaže.
- Kako to misliš i Hrvatima? – nije nama trima.
- A tako. Puno je Hrvata došlo u Dublin živit, neki bi se tako napili, pa radili sra*a, da izvineš, i onda su Hrvati došli na loš glas.
- Ma je l' moguće da smo i tu na lošem glasu? – ironično se nasmije moja frendica.
- A šta da ti kažen...imaš ti naših ljudi koji dođu i potroše sve šta zarade i stalno su na nuli. Pa, ne moš tako. Nemaju nikakav plan, vuku se po hostelima, neki i po par godina. Na kraju puno njih šta je došlo je zaglibilo u drogu. Ne mislim sad Hrvata, nego i drugih. Postanu beskućnici i onda prose. A, Bože me sačuvaj, jadni oni i čiji su – rezimira Slavko rečenicom koja bi pristajala i njegovom didu, a ja se prisjetim da je zaista većina beskućnika, koji prose odrvenjeli od hladnoće i omamljeni drogom poput zombija, prilično mlada.
Slavko je upravo došao iz noćne smjene jer vikendom restorani mogu raditi i cijelu noć. Sad će prije spavanja popit još jednu kavu iako je rekao kako spava u višekrevetnoj sobi i još ima tanak san. Nije ni čudno da je hiperaktivan kad se kofeinom uspavljuje.
- Vi već tražite posa? – pita nas Slavko.
- Ne. Mi smo došle turistički.
- Turistički? Pa, šta imate ovde vidit? – čudi se on.
- E, j*bi ga... Sad si reka i osta živ – kažem mu dok se pozdravljamo na odlasku. On će u Hrvatsku na jesen na bratov pir, a onda će se opet vratit. Cilj mu je izdržat 10 godina jer je čuo da nakon odlaska u mirovinu imaš i 920 eura irske mirovine.
- Brajo, to mi se skroz isplati – ispaljuje u svom stilu.
On je došao u Dublin s još jednim mlađim momkom i s jednim mladim bračnim parom. Njih dvoje su brzo odustali i vratili se kući jer su vidjeli da „irski san“ – osim ako nemaš neko traženo zanimanje – ne leži na ulici i čeka samo da ga se skupi. Treba se itekako pomučiti za doći do dobrog posla, pristojne plaće, prihvatljivog stana. Neki odluče istrajati jer su odlučili uspjeti, a neke se sram vratiti kući.
Privatna arhiva (Nikolina Radić Ančić)
Neki su uspjeli i integrirali se u irsko društvo koje je još uvijek srdačno i otvoreno prema došljacima, a neki su se toliko izmučili da su shvatili da Hrvatska i nije toliko loša.
Od ovih ostalih Hrvata koje smo taj tjedan viđali svakodnevno po hostelu, većina je tamo više od godine dana. U blagavaonici ne razgovaraju baš ni međusobno. Odu vani zapaliti cigaretu i onda pričaju. Predvečer idu u kuhinju i kuhaju zajedno, obično nešto jednostavno poput tjestenine.
Mora da je grozno živjeti u hostelu toliko dugo. Nije to novosavijeni dom, nemaju čak ni svoj kutak, niti bog zna kakvu privatnost. Vjerojatno se osjećaju usamljeno onako kako čovjek može biti usamljen među puno ljudi.
Vjerojatno im nedostaju familija i prijatelji.
Ne mislim da žale za domovinom. Vjerojatno su još ljuti na nju, pa još i ljući kako vrijeme prolazi. Zbog takve Hrvatske kakva je, oni su morali otići u neku zemlju i mučiti se.
Na jednoj puš-pauzi pred hostelom jedan od njih je Ivani rekao da je on tu već godinu i pol, a neki i duže. On je radio i radi sve i svašta. Ne bira poslove.
Jedno jutro sam čula jedinu djevojku među tim njima kako kaže da je sretna jer je našla i vikend posao. Čistit će neke urede.
- Super, blago ti se – rekao joj je zavidno ostatak hrvatskih iseljenika u tom malom dublinskom hostelu.
U centru smo čuli kako kočijaš priča hrvatski, a kad je čuo nas da pričamo na istom jeziku, okrenuo se i ušutio. Imala sam osjećaj da ga je bilo sram da netko od zemljaka vidi da on svoj „irski san“ eto ostvaruje brinući o konju i kočiji, po danu vozajući preoduševljene stare turistkinje, a noću pijanu mlađariju koja je došla lumpati u Dublin. A još mora i čistiti za konjem.
Privatna arhiva (Nikolina Radić Ančić)
U Temple baru, najpoznatijem od svih dublinskih pubova, došao je s nama popričati konobar iz Zagreba. Požalio se kako je cijena rada po satu pala i padadat će i dalje što je više useljenika. I on pada s nogu od umora jer im je u lokalu stalno ludnica.
- Pa dobro, uspija si nać posa na top mistu u gradu. Sigurno imaš dobru manču i sigurno bi ti puno njih pozavidilo – kažem mu.
- Ma da, baš mi se ima na čemu zavidjet'. Bez veze je ovo sve... – kaže rezignirano i ode s punim pladnjem praznih čaša piva.
Svi ti ljudi još nisu dosegli ono što su planirali kada doseljavali u zemlju Kelta i normalno je da ne pršte od sreće. Oni još sanjaju ostavariti svoj irski san koji je nekima - poput IT stručnjaka, liječnika, medicinskih sestara, managera i drugih traženih zanimanja – bio dostupniji. To su oni koji su uspjeli. Oni su svjetionik i motiv onima drugima koji još zapinju da i oni dosegnu zacrtani status.
Je li moralo baš tako biti? Zašto Irska raste, a Hrvatska pada?
Privatna arhiva (Nikolina Radić Ančić)
KAKO se njima isplati uzgajati ovce i krave, a nama ne? – pitali smo se dok smo se vozili kroz zelene predjele koji, svaka čast razvikanoj irsko-zelenoj, ali nisu ni blizu zeleni kao Lika ovih dana. A Lika polako ima više vukova i medvjeda nego stočnih stada.
KAKO se njima isplati saditi krumpire? – pitali smo se kad se naš vozač u Kilkennyu pohvalio da je jedva čekao doći tamo baš zbog tog čuvenog krumpira. Čuven je bio i lički krumpir, pa smo ga lani za potrebe snimanja jedva našli čovjeka koji ga proizvodi.
KAKO se ikome više isplati proizvoditi hranu nego je uvoziti? – pitali smo se ironično, rugajući se gorkim smijehom iskrivljenoj stvarnosti iz koje mi dolazimo i kojoj se vraćamo.
KAKO se njima isplati zaustavljati kraj čudesnog drvoreda iz GoT-a kad se tu ne naplaćuju ulaznice niti se prodaju suveniri? – pitamo se Ivanka i ja imajući na umu da se i na našoj kliškoj tvrđavi, kao i na još pet-šest drugih lokacija u Hrvatskoj, snimala „Game of Thrones“, ali sada turistima malo tko na to ukazuje. Samo Dubrovnik to koristi.
KAKO je moguće da dobar dio Hrvata ne zna da i mi imamo klifove? Ne tako visoke kao one Moherske, ali sigurno više od Baby klifova kojima se Irci isto ponose, a turisti ih bjesomučno slikavaju.
KAKO je moguće da nešto tražite u mapi grada i ljudi se zaustave sami od sebe i pitaju „How can I help you?“ – pitali smo se s okoštale u kulturi gdje očekuješ da će netko tko nudi pomoć gledat kako bilo izvuć i neku korist od tebe ili te čisto prevariti.
KAKO - ponavljale smo desetke puta i nakon svakog KAKO nas je hvatao veći očaj..
Za Hrvatsku kakvu imamo od rata na ovamo krivi smo si sami. I krivi smo svi. Bez izuzetka.
Žmirimo dok nas se osobno ne tiče, šutimo iz straha ili komoda, dopustili smo političarima da nas bezočno lažu, da nas kradu, da su korumpirani. Postali smo lijeni, malodušni i puni jala. Zapustili smo polja. U Hrvatskoj sramota raditi neki težak, ali pošten posao, pa čak i kad se od njega može dobro zaraditi.
Kod nas je sramota imati ovce i krave ili saditi krumpire. Kod nas bi onog dublinskog kočijaša Hrvata bilo sram voziti takvu kočiju po Splitu ili Zadru i kupiti za konjem izmet. Kod nas teško da će nekome obrazovanom i željnom dodatne zarade pasti na pamet da vikendom još i čisti neke urede.
Naravno da ima iznimki. Ali, one su tu ionako da potvrde pravilo.
Zašto ne možemo dok smo kući zapeti i pokušati sve da uspijemo kao što to možemo negdje vani? Jest, kod nas je birokracija često nesavladiva, ali ni ljudi se ne trude slomiti je kao što lome sve da dođu do irskih papira.
Gadna su ta pitanja i mrzim svako novo koje mi dođe na putu na kojem sam samo trebala odmarati i uživati.
Nekada sam na putovanjima samo upijala tuđe kulture i uživala u njima. Komparirala sam i tada i uspoređivala nas s ovima i onima. Oni su, kao, pametniji od nas zbog toga i toga.
A sada sam razočarana. Nitko nije toliko pametan koliko mi možemo biti neviđeno glupi.
