- Nema izlazaka. Ne možeš bit bezbrižna i pravit se da je sve normalno. Ko zna šta se može dogodit...Zamisli da neko donese bombu u kafić ili kogod pijan zapuca - strepila je mater.
Matere i profesori su nas stalno opominjali - pazi na ovo, pazi na ono... Tada, sredinom tog siječnja, iza nas na splitskom području već su bile uzbune, zvončići, snajperisti. Jednu curu su par mjeseci ranije ubili na pješačkom prijelazu koji sam i ja svaki dan prelazila, tamo na Solinskoj. Svaki dan su dolazile vijesti o mrtvima i pojačavale strepnju za one koji su još uvijek živi, a u opasnosti. Pad Vukovara, tisuću granata dnevno na Zadar, napad na Dubrovnik...sve se to već dogodilo. Živjeli smo u psihozi koju smo polako prihvatili kao neminovnost.
Na današnji dan prije 25 godina bila sam u klupama prvog razreda IV. gimnazije Marko Marulić, u Splitu poznate i kao Realka. Te jeseni i zime sve je bilo potpuno 'vanka škvare'. Mi, kao, trebamo ići u školu, učiti i praviti se da je sve normalno, a ništa nije bilo normalno. Bio je rat i sve je bilo naopako. Pred nama 15-godišnjacima - umjesto izlazaka, svirki i svih tinejdžerskih ludila - zatvorilo se sve. Sve je bilo mračno, turobno i nesigurno. Sve puno zabrana, ograničenja i nekih novih pravila.
4. siječnja 1992. JNA je iz Lore otišla zauvijek put Boke, a ubrzano su se povlačili i famozni petokolonaši. Split je tek stigao udahnuti, ali bez većeg predaha jer je bio stisnut okupiranim zaleđem i preplavljen izbjeglicama i prognanicima.
Najbolji su bili negdje na ratištu, a najgori su ostali vršljati gradom. Dok su ti najbolji strašne zime '91.,'92.,'93... proveli po Tulovim gredama, Velebitu i drugim prvim linijama na jednako surovim uvjetima, oni drugi su upadali u stanove, premlaćivali i plašili ljude, donijeli naveliko heroin u grad i tako 'kilama dopa' kosili mladost jednako kao i četnici.
Dabogda živio u zanimljiva vremena - poznata je kletva.
Srećom sam u vrijeme tih zanimljivih vremena pored svega bila u pubertetu, pa me preokupacija samom sobom spasila od nekih većih crnjaka.
U prvom razredu sasvim sam slučajno dospjela sjediti u prvoj klupi s jednom Jasminkom. Ne znam je l' mi u početku bila dosadnija ta Jasminka ili prva klupa... A onda se nekako, već do toga siječnja, sve promijenilo u mojoj percepciji. Jasminka mi je postala suborac na toj prvoj liniji pred profesorima i najbolji drug za cijeli život.
Zapravo se u tom prvom razredu nisam ni sa kim više družila nego s njom. Ona tiha i šutljiva, ja brbljava i glasna. Ali, našle smo se u svemu i polako skupa otkrivale 3M - muziku, momke i modu. Dobro, to za modu zapravo lažem. Dugo je nismo uspijevale upratiti. A ni drugi iz razreda i nije nas pretjerano bila briga zbog toga. Nijedna od nas cura nije se tada šminkala. (Može li se danas naći takav razred gdje se srednjoškolke ne šminkaju?) U našem razredu nije bilo nekih faca ili manekenki kao u drugim razredima naše gimnazije. Mi smo bili nekako obični. Mirni i zabavljeni sobom. Ili je to bilo samo naizgled.
- Evo me kod starmalih... Pa dobro, hoću li ja ikada ući u razred i naći vas kako skačete ili divljate?! Gdje vam je mladost?! - par nas je puta pokušala trgnuti naša profesorica hrvatskog i književnosti, zagrebačka dama udana u Split. Kao uzor nam je spominjala "akavce" i "ekavce" koji su po njenim mjerilima bili divljaci za primjer. Puno odlikaša, a svi živi i mladenački ludi.
Mi "efovci" - ni top odlikaši ni divljaci - samo bi je pogledali i ispustili jedva čujno "pih".
- I štrebanje i divljanje je za dicu, gospođo draga - najradije bi joj bili rekli jer smo se mi smatrali tako odraslima i ozbiljnima. Za malog odmora okrenuli bi se tek prema kolegama u klupi iza nas i malo čavrljali. Ili bi kupili Kulušićevu "Slobodnu" (i Feral je u to vrijeme još bio u njoj) i čitali. I mudrovali. Razumili sve. Ili ništa. A opet, nekad mi se čini da mi je tada sve bilo puno jasnije nego li je danas.
Na veliki odmor silazili bi tek ako smo ranije zaboravili kupiti marendu.
Tih godina bila je neka gadna besparica (jer su roditeljske plaće bile svega 100-ak njemačkih maraka) i sjećam se da smo puno češće kupovali slance, nego tople sendviče. A kupovali smo ih u kiosku preko puta školskih stepenica od Realke.
Proguraš se između švercera devizama, preskočiš tapetić od šibicara, zaobiđeš tezgice čokolada "3 za 10" prostrtih na okrenutim pivskim gajbama i eto te u redu za marendu. Nikada me ništa u životu, ni prije ni poslije, neće više podsjećati na hrvatsku tranziciju od tog žućkastog kioska na splitskom Pazaru i scene oko njega.
Proguraš se između švercera devizama, preskočiš tapetić od
šibicara, zaobiđeš tezgice čokolada "3 za 10" prostrtih na
okrenutim pivskim gajbama i eto te u redu za marendu. Nikada me
ništa u životu, ni prije ni poslije, neće više podsjećati na
hrvatsku tranziciju od tog žućkastog kioska na splitskom Pazaru
i scene oko njega.
Jasminka i ja smo nakon popodnevne smjene i prije odlaska busom kući - ona u Kaštela, a ja u Klis - imale neki svoj đir gradom, Marmontovom, preko rive. Get smo zaobilazile kao opskurno i mračno mjesto gdje se skupljaju narkomani, prostitutke i neki sumnjiv svijet. Tek godinu-dvije kasnije cijeli je razred skužio da su upravo to prednosti Geta jer ga kao takvoga ozbiljni odrasli (čitaj: roditelji i profesori) zaobilaze, pa je idealno mjesto za pritajiti se nakon picavanja. U "Zlatna vrata" je tada dolazila ekipa iz cijele škole, u "De Nira" samo naš razred. Tamo nam je bilo sjedište kojeg smo nekad iz obijesti zvali stožerom, a nekad iz još veće obijesti štabom. Tamo nam je razredni kolega Benko na salvetama crtao položaje naših i neprijateljskih snaga oko Zadra, Sinja, Dubrovnika. Tamo smo zapalili i prve cigarete. Uglavnom, nije to bio današnji splitski Get s ovim štosnim hostelima i fancy restorančićima.
"Svih nas je vezala ista emocija, ista euforija"
Podsjetio me na sve to prije nekoliko dana razgovor s prvim hrvatskim veleposlanikom u Vatikanu koji je evocirao svoja sjećanja povodom 25. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske. Zaključila sam nakon razgovora kako se ja puno toga ne sjećam iako sam i u ono doba pratila vijesti i čitala novine. Ostalo mi je potpuno sačuvano tek sjećanje na - Emociju.
Tog 15. siječnja 1992. imali smo na nekom četvrtom ili petom satu povijest ili neki drugi predmet, ne sjećam se točno, kad je došla vijest da je Hrvatska priznata. Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja, San Marino 14. siječnja, a 15. siječnja Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska.
Pustilo nas je odmah s nastave da idemo na slavlje. Nakon niza loših vijesti, konačno jedna dobra. Euforija se razlila ulicama Splita. Od naše Realke na Pazaru do Pjace, gdje se na brzinu i spontano organizirao i koncert, slijevale su se rijeke ushićenih ljudi. Išli smo i mi iz razreda, a s nama i naše razredne kolegice dospjele u naš razred bijegom iz razorenog Vukovara, okupiranog Knina, sinjske krajine i drugih mjesta. Iako nemam pojma tko je tada sve pjevao, svima nama koji smo u to vrijeme dijelili ljude na one koji slušaju ili ne slušaju Azru, izvođači na tom koncertu na Pjaci i nisu bili nešto napeti. Ali, to nije bilo ni bitno. Svih nas je vezala ista emocija, ista euforija.
I to je ta Emocija koju pamtim.
Oduvijek volim vidjeti emocije kod ljudi. Ne mislim pri tom na cmoljave emocije kod cmoljavaca, nego na one snažne emocije veće i od čovjeka samoga, veće i od života. Ljudi koje nikada ne dospije dotaknuti taj plamen - jer ima važnijih stvari u životu poput zarade, promaknuća, položaja, brige o svojim poslovima i karijerama - reći će da su emotivci slabi. Ja bi rekla da je obratno. Svi i sve bez emocija imaju cijenu i točku pucanja, a emotivci možda imaju stotinu slabih točaka, ali i jednu u kojoj su nesalomljivi - emociju koja ih nosi. Ta emocija je snaga koju ne može poraziti nikakav novac niti sila.
"Toliko bi ih bilo spremno poginuti za Hrvatsku, a istodobno nisu spremni živjeti za nju"
Oduvijek volim vidjeti emocije kod ljudi. Ne mislim pri tom na
cmoljave emocije kod cmoljavaca, nego na one snažne emocije
veće i od čovjeka samoga, veće i od života. Ljudi koje nikada
ne dospije dotaknuti taj plamen - jer ima važnijih stvari u
životu poput zarade, promaknuća, položaja, brige o svojim
poslovima i karijerama - reći će da su emotivci slabi. Ja bi
rekla da je obratno. Svi i sve bez emocija imaju cijenu i točku
pucanja, a emotivci možda imaju stotinu slabih točaka, ali i
jednu u kojoj su nesalomljivi - emociju koja ih nosi. Ta
emocija je snaga koju ne može poraziti nikakav novac niti sila.
Osjetili smo prije par dana "polarnu" hladnoću, koja nije niti sjena leda i bura kakve vitlaju vrhovima Velebita svake zime. I sad se vratimo na one koji su gore bili na borbenim položajima '90-tih. Što je njih moglo motivirati da izdrže takve nezamislive uvjete? Novac, droga, pomisao o budućim beneficijama, slavi, činovima i ordenju? Da su se motivirali time, vjerujem da bi se brzo povukli s položaja. Njih je gore držala samo silna Emocija.
Nisu si dopustjeli pronaći opravdanje u paleti isprika poput "jednostavno se ne isplati", "ovo je neizdrživo", "zašto bi mi sad bili ovdje, a toliko je mladih sada po gradskim disco klubovima", "dok mi ovdje krvarimo, neki se bogate"...i slično.
I danas, nakon četvrt stoljeća, mogu se pronaći slične palete isprika poput "ovdje se ne isplati ostati", "vani je moja struka puno cjenjenija i imao bi četiri puta veću plaću", "ne isplati se život provesti u zemlji gdje toliko lopova slobodno šeće i gdje je zakon samo mrtvo slovo na papiru", "imamo toliko potencijala, ali uzalud", "ništa se tu ne može promijeniti"...i slično.
25. obljetnica priznanja Hrvatske
Foto: Koncert Moja Domovina povodom 25. obljetnice priznanja Hrvatske (Borna Filic/PIXSELL)
Susrećem toliko ljudi koji kažu da bi bili spremni poginuti za Hrvatsku, ali nekako istodobno nisu spremni živjeti za nju. Napustiti položaj u ratno vrijeme je dezerterstvo i kukavičluk, ali i u mirnodopsko vrijeme treba držati "stražu". A "stražarimo" nad SVOJOM zemljom svaki put kada poštujemo njene zakone, kada joj plaćamo poreze, kada joj čuvamo šume i vode, kada o državnom interesu brinemo kao o svom vlastitom, kada smo hrabri i lošima kažemo istinu u lice, kada poklonimo svoje vrijeme i trud besplatno za organizaciju tamo nekih festivala, izložbi, humanitarnih akcija ili druženja. "Stražarimo" svaki put kada smo osobno i svaki u svome poslu profesionalni, pošteni i savjesni.
I koliko god imam susreta s defetistima koji su spremni napustiti položaj, toliko nailazim i na one vječite borce. One koji znaju da se možda ne isplati, ali će svejedno ostati. To su oni s Emocijom. Prepoznamo se uvijek. I bez riječi se razumijemo. Danas jednako kao i na onom slavlju 15. siječnja 1992.
Hrvatska je od nastanka stalno u nekim problemima, ali ja vjerujem da će proći jednom i loša vremena i loši ljudi. Ili će proći ili ćemo ih sami morati rastjerati. Važno je samo da ne izgubimo Emociju.
