Možda zato što pripadam generaciji koja se sjeća vremena bez mobilnih telefona i bez interneta, mene sva ta čuda novih tehnologija još uvijek neizmjerno fasciniraju. Pri tom, koliko je poznato, sam internet i nije tako mlad – kao početak pravog razvoja interneta uzima se 1969. godina. A 1971. godine poslan je i prvi e-mail. Koliko se samo podataka otad skupilo i nakupilo. Činjenica da u nekoliko klikova možeš doći do svake moguće zamislive informacije koja ti zatreba i dalje mi djeluje pomalo nevjerojatno.
Ako ti treba znanje o cjepivima, virusima i bakterijama, proguglaš i znaš.
Ako ti treba geopolitičko znanje za strastvena sučeljavanja s političkim neistomišljenicima na društvenim mrežama, proguglaš i znaš.
Ako ti treba stav, vlastiti stav o bilo čemu, malo proguglaš i izabereš si neki zgodni vlastiti stav. Kako ćeš prepoznati da je neki stav tvoj? Tako što će biti suprotan od stava tvog sugovornika na Facebooku. „Izaberite vaš stav iz izloga broj 2“.
Ako ti treba recept za musaku, ili sarmu ili cordon blue ili za pravljenje kefira od malih bijelih gljivica, proguglaš i znaš. Kako popraviti bilo što, kako dresirati vašeg zmaja (ima i to, majke mi), kako izbrisati Instagram račun (i kako ga otvoriti naravno), kako zaraditi novac online, kako napraviti sushi, kako svirati, pjevati, vježbati, trčati, plivati, skijati, fotografirati, spavati, kako se našminkati, kako skinuti šminku, kako se vjenčati i kako se rastaviti, kako mrziti i kako voljeti. Svatko na internetu može naći sve.
Ponekad se tako i ja zabavljam tražeći po internetu informacije koje mi uopće nisu potrebne, samo da se uvjerim da postoje. To me dovelo do saznanja o tome da na internetu postoje i upute kako nekome čestitati Dan žena. Da, dobro ste pročitali. Na internetu zaista postoje upute kako nekome čestitati 8. mart. Otkrivši to, u prvom trenutku me uhvatio smijeh, pomislila sam „e sad ga baš pretjera dragi internetu“. Kao, kome bi uopće upute o čestitanju Dana žena mogle trebati? Pa, svi znaju što je Dan žena, svi znaju zašto se obilježava i zašto bi ga i kako bilo lijepo nekome čestitati. A onda sam se sjetila kako zadnjih godina sve češće nailazim na zbunjene, mlađe predstavnike muškog, i ne samo muškog roda kad je ovaj datum u pitanju.
Prvo, strah ih je i izgovoriti „8.mart“. Strila nebeska bi mogla udarit. Drugo, nepojmljivo puno ljudi ne zna što taj dan znači.
Mislim, znaju deklarativno da tako nešto postoji i da je zbog nečega bitno. Kuže oni da se tu nešto radi o ženama, ali ne razabiru baš što točno o ženama. Malo će tko od njih taj dan povezati sa imenima Clare Zetkin i Rose Luxemburg. A kako i bi, brate, pa to je bilo tamo negdje davne 1909. i 1910. godine. Moguće da su za njih i čuli tijekom školovanja, moguće. Ali davno je to bilo i danas će vjerojatnije pomisliti da su te žene bile možda rukometašice ili tako nešto. Oni samo znaju da se nešto žensko obilježava, k vragu više i žene. Načuli su da se tu nešto radi i o nekakvim njihovim pravima, naravno, žene stalno nešto zanovijetaju s tim nekim pravima. Zahvaljujući zajedničkim nastojanjima države i crkve, danas svako spominjanje prava žena zvuči bogohulno i začudno. Zbunjeni su danas mnogi mladi/mlađi muškarci, a i mnoge mlade/mlađe žene; ima li sad ovaj, kako ga ono zovu, Dan žena, veze s Valentinovom? Moguće, jer evo poklanja se isto nekakvo cvijeće, a opet, ima i nekakav Majčin dan? Ili Dan majki? Dan majci? Kome, čemu? Nije da im je baš jasno, pa će za svaki slučaj trknuti po nekakav buketić i/ili čokoladu i srdačno čestitati nekom svom ženskom stvoru mada neće biti baš stoposto sigurni što im to u stvari čestitaju. Ali dobro, koga briga, nećemo cjepidlačiti. Uostalom, žene vole to cvijeće i to sve nešto crveno i ženskasto i mirišljavo i šuštavo pa ne možeš pogriješiti. Malo sjajnog celofana liječi sve rane. Sretan vam taj vaš ženski dan, drage naše. Ili Dan žena, Valentinovo, 8. mart, 8. svibanj, lipanj srpanj kolovoz, kako li se već zove. Komplicirano je, mora se priznati. Previše je tih datuma sa ženama. Od toga se čovjeku sve izmiješa u glavi.
Čuj, Dan žena? Je l' to neka prokleta zapadnjačka, čitaj američka konzumeristička izmišljotina, nešto protiv vjere i crkve ili nedajbože nešto komunističko? Ili još nedajbožjije, nešto feminističko? Mada, kako stvari generalno idu, a idu unazad i u rikverc, feminizma se uskoro nijedan pošteni muškarac neće morati bojati. Jer, što imamo nakon svega?
Imamo da čak i neke žene imaju potrebu ograditi se od feminizma, kako su nekad u mračnom srednjem vijeku bile prisiljene ograđivati se od vještičarenja. Jer feminizam je zlo. I feministkinje su sve ružne i imaju brkove i nitko ih ne želi i zato i jesu feministkinje. Rezimirano, svaka žena koja ne dozvoljava da je se ponizi, umlati i zgazi, brkata je feministkinja.
Zato se svaka žena mora uvijek ograditi kad se zalaže za svoja, i prava drugih žena. Na primjer ovako:
Mislim da bi žene, za iste poslove, trebale imati iste plaće kao i muškarci, ali nisam feministkinja.
Mislim da bi država trebala ozbiljnije poraditi na prevenciji obiteljskog nasilja, ali nisam feministkinja.
Mislim da nije u redu da se ženi uruči otkaz kad ode na porodiljni dopust, ali nisam feministkinja.
Mislim da bi trebalo strože kažnjavati obiteljske nasilnike, ali nisam feministkinja.
Mislim da nije baš u redu da tako puno žena bude ubijeno od strane bivših muževa i partnera, ali, majke mi, nisam feministkinja.
Mislim da se treba boriti protiv seksizma na radnom mjestu, na ulici, u autobusu i u kući, ali nisam feministkinja.
Nije u redu da me partner nasmrt premlati jer nisam znala ušutjeti i jer sam ga iživcirala. Ali, nisam feministkinja.
Moglo bi se ovakvih rečenica ispisivati do sutra. Moglo bi se do sutra nabrajati za koja se sve prava, na žalost, još uvijek moramo boriti. Još uvijek, a davno, davno je bila 1910. godina. Godina i godine kad su žene riskirale i svoje živote tražeći svoja prava. Prava žena.
A sad idem malo guglati. Na svemogućem i sveznajućem internetu ima svega, pa ću sigurno naći i odgovor na pitanje „Kako izraziti poštovanje i zahvalnost ženama koje su bile hrabre za sve nas, kako zahvaliti onima koje se i danas bore za sve nas, ali da netko ne pomisli da sam, božemiprosti, feministkinja?“
