Tjedan je obilježio Ćaća, koji se vraća, predizborni program HDZ-a, pa onda i intervju legendarnog kapetana Zvone Bobana dan jednim dnevnim novinama. Sve je to skupa postala takva zafrkancija da bi Newsbar trebao razmisliti o tome da počne objavljivati zaista istinite vijesti, sve su ostale naslovnice novina postale newsbarovske. Kome idu mudri umnjaci, a kome truli karijesi, pročitajte u još jednom pregledu tjedna.
Ćaća se vraća, i čemu se sada čudite?
Ulazim jučer u shopping centar Cvjetno, i ispred ulaza u dućan vidim Čedu Prodanovića. Sjedi čovjek na nekoj klupici, u jednoj mu ruci vrećica puna placovine, u drugoj ruci kraj uzice. Pas je malen i sladak. Sjedi odvjetnik Čedo Prodanović na klupici i čeka nekoga. Ne poznajem ga, nikada s njim riječ nisam progovorio, ali došlo mi je da ga izgrlim i izljubim, toliko mi je bilo milo što ga vidim. Naime, taj nas je čovjek ogolio do kraja, taj je čovjek Ćaću Sanadera izvadio iz bajbokane i doveo nas u stanje u kojem sekirancija postaje apsurdna, stanje u kojoj se samo možemo početi mahnito smijati. Ne, mi više nismo na rubu sprdačine, sada smo puno dalje od toga. Newsbar bi trebao razmisliti o tome da počne objavljivati istinite vijesti, jer sve su ostale naslovnice novina postale newsbarovske. Odavno je postalo normalno da se ljudi javno guze u reality kućama i da klinci o tome idućeg dana sasvim normalno pričaju na školskim hodnicima. Odavno je postalo normalno da je onaj jedan jedni učenik koji je zaista pročitao zadanu lektiru proglašen razrednim idiotom, odavno je postalo normalno da najveći kreteni dobivaju najveće slike u novinama, odavno je postalo normalno da se zamrači porez, da se udjeli nacionalnih naftnih kompanija prodaju preko restoranskih salveta, da se pjevačima plaća da ne pjevaju, da rođo instalirala svog rođu čim ovaj proviri iz vlaka na glavnom kolodvoru. Pa ako znamo da je sve to odavno postalo normalno, čemu se čudite što se Ćaća vraća? Pa to smo mi, to je Hrvatska, drugačije ne može, točno smo tamo gdje smo zavrijedili biti. Kakva sekirancija, kakvi bakrači, gospon Prodanović, hvala vam na prosvjetljenju, ljubim vas u čelo, od sada se smijem svemu. Hvala vam, ako treba, mogu vam i prošetati psa.
Koji to hokejaši već desetljećima prde u rosu?
HDZ je predstavio svoj novi gospodarski program. Kažu da će sve biti za pet. Da će BDP rasti za pet, da će se nezaposlenost smanjiti za pet. Kažu i da će svako novorođeno dijete dobiti soma eura. Isto je onomad pričala i Kukuriku koalicija. Rekli su da će sve biti za pet, pa su prdnuli u rosu. U skladu s prethodnim dijelom teksta, uopće se više ne sekiram, samo se smijem. Hokejaškim izmjenama rotiraju se ta kvarna lica na mojem televizoru i kake kvake. Samo se smijem, odustajem, prebacujem na Discovery Channel, tamo daju emisiju o lavovima i antilopama. Usput još uvijek razmišljam o psu Čede Prodanovića.
Hoće li Zvone Boban nabaviti psa?
Najprije je procurila priča o iskazu Luke Modrića danog istražiteljima. Kaže Luka da je potpisivao neke čudne anekse, i da je vreće s lovom davao članovima obitelji onog-čije-se-ime-ne-spominje. Tko se normalan više sekira oko toga? I tome se treba slatko nasmijati. Legendarni kapetan Zvone Boban je u svezi svega toga dao intervju. Onako gospodski je Miljenku Jergoviću objasnio koliko je sati, i o stanju u hrvatskom nogometu rekao sve ono što svatko normalan s dva zrna soli u glavi već ionako zna. I čemu opće trošiti papir ispisujući sve ove retke? Ništa se promijeniti neće. Zvonu Bobana isto ne poznajem. Ima slastičarnicu u mojoj ulici, dobre su mu torte, ponekad se u prolazu dotaknemo ramenima. Nikada ga nisam vidio s cuckom. Mislim da Zvone nema psa, za razliku od Čede Prodanovića. Moram nekako srediti da prošećem tog psa. Iako su njegove riječi samo beskorisno i mrtvo slovo na papiru, Zvoni Bobanu ide jedan mudri umnjak.
