(*napomena: čitaj imajući na umu uobičajeni sarkazam autora)
Počet ću ovaj neobični putopis sa svojim najdražim Zagrebom iz kojeg mi se nakon deset radnih dana u komadu stvarno nije odlazilo. Još jedna Nova godina provedena daleko od mojih prijatelja, a mogla sam im praviti društvo u Pepermintu i Katranu! Nisam zakasnila na let, iako mi ne bi bilo prvi put, prtljaga mi je išla direktno prema New Yorku iz Zagreba preko Bruxellesa, nisam se morala preznojavati po aerodromskim terminalima tražeći kofere i ponovno ih čekinajući za novi, prekooceanski let. Gdje je onda bio problem? Problem je bio u tome što sam bila gladna!
Od depresije što ću novu godinu dočekati u New Yorku, a ne u Lijepoj našoj nisam to jutro stavila ništa u usta, misleći - probat ću se natjerati nešto staviti u kljun u Bruxellesu. Croatia Airlines koja je letjela prema Bruxellesu mi je uvalila sendvič u gubec dok smo letjeli, a Trupeljak seljak nije stigao ni razmisliti što će jesti tijekom osam sati leta iznad Atlantika. Hoće li mi biti dosadno, hoće li se neki smrdljivi striček sjesti pored mene ili mi neko derle vrištati čitavim putem na uho - pitala sam se, pitala, ugodno se iznenadivši s mogućnošću odabira malog milijuna najnovijih filmova, muzike i igrica na displeju sjedala ispred mojeg. "Ma znala sam da će me to dočekati", pravila sam se kul. Isto kao što sam znala da će me dočekati dekica, jastuk, pokrivalo za oči i čepići za uši kad poželim spavati. Ali to nije sve, stjuardi i stjuardese su baš morali svako malo prolaziti i nuditi nas kojekakvim grickalicama, ručkom, kolačima, kavom, sladoledom i raznoraznim pićima. I dalje sam se pravila kao da mi je to nešto najnormalnije što zapravo i je na prekooceanskim letovima (ovo je bio moj prvi), a zapravo sam duboko u sebi pucala od začuđenosti/zadivljenosti i kak sam si kul jer me stalno dvore. Bila sam k'o mali Mujo u bijelom svijetu.
Mali Mujo se brzo priviknuo na novi stanard čim je sletio na JFK. Tri duga tjedna su bila preda mnom. TRI tjedna. Jedino što je moglo još više oplemeniti moje bivanje u New Yorku od onog što me čekalo je da sam si srela šefa u NY-u koji je u isto vrijeme bio tamo, ali nažalost, to se nije dogodilo. Doček Nove godine dogodio se u jednoj birtiji u Queensu gdje sam cijelu večer pila besplatno jer 'znam ljude koji znaju ljude za šankom', nije moglo drugačije! Baš mi je to trebalo, još jedna nova godina koje se polovično sjećam!
Bila sam smještena na Lower East Manhattanu, u ulici East Broadway, a moji prekrasni domaćin(i) trpjeli su sve moje promjene raspoloženja i neku neopisivu turističku nestrpljivost zbog straha da neću uspjeti vidjeti sve što sam si zacrtala u tri tjedna. Na kraju i nisam. Jedva sam se maknula s Manhattana, jedan otišla do Brooklyna, jedan dan do Bronxa. Ništa novo, kažu mnogi koji su bili u Velikoj Jabuci. Neki su živjeli tamo po par godina i dan danas otkrivaju novotarije koje im grad nudi. Otići ću ja tamo još par puta da bi prekrižila još neke stvari s liste, i to se ne uvjeravam nego zacrtavam pod još jedan životni MUST!
Nisam se forsirala s ranim dizanjem ujutro, zato je bila mala borba s danjim svjetlom i mojom poludjelošću za okidanjem dobre fotke dok još ima sunca, ali zato su najčešće te fotke bile vrhunske jer sam masu puta taman uhvatila i dan, i zalazak sunca, i noć kada New York zapravo zasja u svom pravom sjaju. Ajme, zaboravila sam biti sarkastična, idem se opet malo posuti pepelom ironije da vam ovaj, još jedan u nizu putopisa o New Yorku, ne bi bio dosadan i kao svaki drugi.
Taj dan kad sam odlučila posjetiti Empire StateBuilding baš je odlučilo jako puhati po cijelom gradu okruženom rijekama i oceanom, a kamoli ne i na 86. katu vidikovca. Prsti su mi se ledili svako malo pa sam stalno navlačila rukavice, ali onda za*eb, ne možeš okinut selfie u rukavicama, i kako sad živjeti? :D Kako god bilo, nekako sam riješila taj problem i unatoč snažnom istočnom vjetru koji mi je sledio krv u žilama, uspjela sam uživati i u pogledu na betonsku džunglu ispod sebe. Svjetlo po svjetlo, zgrada po zgrada, grad se budio jer on živi noću.
Navečer je bilo vrijeme praviti se da sam veliki košarkarški obožavatelj. Koliko god pokušala shvatiti pravila američkog nogometa čije se tekme prikazuju na gotovo svakom ekranu u svakom drugom pubu u gradu, nisam baš bila pozorna pri učenju. Zato je košarka bila pis of kejk, a na utakmicu između Brooklyn Netsa i Orlando Magica u Barclays centru u Brooklynu bila sam odvedena kako bi na hrvatskom glasno opsovala Bogdanoviću i Hezonji jer su u zadnjih par utakmica jako loši, tako mi barem rekoše besketbolaši.
Legendarni David Bowie je umro jedan od tih dana, Svemirac je napokon došao među svoje ljude i sigurno mu je bolje nego nama. Koji tulum frajer radi gore! Počast su mu odali i obožavatelji u New Yorku i to ispred njegovog njujorškog stana u mom susjedstvu. Otišla sam i to vidjeti.
Znate kad imate one neprestane ponavljajuće snove bez razloga koji su odraz ili vaših želja ili nekih potisnutih trauma? E moj dugogodišnji ponavljajući san bio je kako hodam područjem oko 9/11 Memorijalnog centra dok on još nije izgrađen, taman nakon rušenja tornjeva u terorističkom napadu. Morbidno, znam, ali te scene su mi često bile u glavi tijekom spavanja, i dugo nakon 2001. godine. Zato mi je bio pojam prošetati tim područjem, ali to više nikad ne bi ponovila. Znam da me nema čega biti strah, ali stajati pored čelične konstrukcije u koju je udario jedan od aviona ili stajati točno na mjestu gdje je 90-ak katova više u sjeverni toranj WTC-a udario avion i ubio tisuće ljudi - nekako i nije najugodniji osjećaj. Dosta emocionalno iskustvo, a nakon posjeta tom mjestu bila sam i više nego spremna na piće, dva, šest, da malo dođem k sebi.
Najbolja metoda brzog 'zaboravljanja' bio je beer pong. Da, tinejdžersko/studentska igra za koju sam ja i više nego prestara, ali morala sam. I za prvi put sam bila i više nego dobra iako mi je i protivnik bio ravan pa sam vrlo brzo izgubila pojam o vremenu, prostoru i počela nepovezano fufljati (kao da sam smislenija dok sam trijezna:)).
Slijedio je jedan 'klišej' za drugim. I dok sam tako namještala zamišljenu facicu za poziranje ispred stana Carrie Bradshaw u West Villageu, jedna me strankinja, također turistkinja pitala 'Are you waiting for Big? Cause if you are, he's not coming'. Srećom, nije me obeshrabrio njen ljubavni pesimizam nego sam si ja to radije protumačila da je bila nervozna jer sam se predugo naslikavala pred ulazom, a ona je htjela svoj red. Što mogu kad sam perfekcionist i što moj fotograf (hvala ti Kerry što si me istrpio) ne razumije da fotke bolje ispadaju horizontalno. I da nije poanta izrezati baš sve važno iz slike ili je uhvatiti mutno :P Tragedije, štaš'.
Da, opalila sam stotinjak selfieja na Times Squareu, i po danu i po noći, i da, sve se 'blešći', ja se jedva vidim, ali ja nisam ni bitna. Da, slikala sam se sa svojom novom brončanom frendicom Lady Liberty uz 'preloš' poluoblačni pogled na Manhattan, kao i bikom kojem gladim muda nasred Wall Streeta. Da, odradila sam klasik i klizala se ispred Rockefellerovog centra i da, opustošila sam dućane na 5th Avenue i sad sam švorc, a kad sam ušla u Victoria's Secret, osjećala sam se kao da sam u donjovešovskom raju. S obzirom na to koliko sam tamo potrošila, ne znam, možda je to bio i pakao, haha :D Da, vozila sam se metroima i začudo rijetko fulala stranu ili vlak u koji moram ući. Da, morala sam otići i do poznatog Seinfeldovog Tom's Restauranta i zaplesati famozni Elaine dance ispred istog.
Da, vozila sam se i biciklima po Central Parku, stala u konjski drekec, glumila da joggiram, tepala vjevericama na granama i tražila onu babu iz 'Sam u kući' koja hrani golubove. Na nju nisam naišla, ali ova je bila najsličnija :D
Jedna od večeri bila je, poluspontano, kao i cijeli moj boravak u New Yorku, rezervirana za kulturno uzdizanje za kojim žudim jer znaš, poslije se možeš praviti pametan drugima i sudjelovati u razgovorima, znati o čemu pričaju... :D Tako sam na Broadwayu pogledala 'The Book of Mormon', religijsko satirični mjuzikl nagrađen Tonyjem, Grammyjem i brojnim drugim nagradama. I bio je vrijedan svake minute stajanja, pošto smo uzeli jeftinije, u zadnji čas, stajaće karte za mjesto u Eugene O'Neill Theatre. Odmah zatim, bez rezervacije i s puno sreće jer je netko otkazao dolazak i nas smo dvoje bili zadnji koji su ušli u Comedy Cellar, završila sam u tom poznatom NY komičarskom klubu u kojem su moju kukajuću facu uspjeli transformirati u nikad nikad zadovoljniju facu stoljeća. Da postoji izbor za to, ja bih tada pobijedila. Jednom od poznatijih stand up komičara, Daveu Attellu, izvrištala sam se toliko da su me morali stišavati jer sam jecala staroj fori i nakon dvije nove. Nisu shvatili da možda samo malo kasno palim, jbg haha.
Dočekala sam i prvi snijeg u NY-u (tjedan dana prije ovog od pol metra tamo) i to u Bronxu. Crv u guzi mi nije dao mira da ne odem, barem jednu metro stanicu preko, odnosno ispod Harlem River da mogu reć da sam bila tamo. Iako se u ovo doba godine nije imalo što posebno vidjeti tamo - nisu se igrale niti tekme na stadionu Yankeesa, niti je Bronx Zoo bio u svom punom cvatu, to me nije spriječilo da si, šećući ulicama tog inače opasnog kvarta, potiho ne otpjevam "Don't be fooled by the rocks that I got, I'm still, I'm still Jenny From The Block, used to have a little, now I have a lot, no matter where I go, I know where I came from - from the Bronx". Budala, štaš. Ovako sam obilježila svoj odlazak tamo.
Znate kaj, ak' vam je ovaj putopis predug, onda sam fulala s tijekom misli za kojeg sam mislila da je interesantno ispričan, lišen svih formi standardnog putopisa, iako se negdje putem vjerojatno izgubio onaj sarkazam s početka. Ako ste došli do ovog dijela, onda hvala na čitanju, evo neću biti još dugo, samo jedan paragraf (možda ga namjerno neću odvajat praznim redovima da više stane :))
Hrana. Nisam štedjela. Znala sam gdje idem i koliko je New York zapravo skup. Puno puta sam bila i čašćena pićima i brunchevima/večerama u restoranima jer eto, imam džentlmene za prijatelje. Isto tako, njima nije toliki kulturni šok bio dati 100 i više kuna za čašu vina jer su naviknuli na standard i cijene. Ja sam se tek naviknula da je njihova rasprodaja u dućanima otprilike ista kao i cijena naše robe tek kad dođe u njih. Možda čak i skuplja. I tako se Trupeljak, negdje drugog tjedna svog boravka zaželio ćevapa. Znala sam da je nedaleko od nas srpsko-hrvatski (ali više srpski) restoran Kafana i da ću tamo utažiti želju svog nepca na pravi način. Nije se štedjelo, kroz stol su prošle 4 viljamovke, boca Kozlovića, sir i masline za predjelo, plata miješanog mesa za dvoje, grillano povrće i šopska salata, no ta večera za dvoje nas je s napojnicama sve zajedno koštala malo više od 1400 kuna! Haha, nisam znala da ostanem u šoku ili da si vrištim nakon što sam vidjela račun. Srećom, zbog vina kojeg sam popila, moje je raspoloženje ostalo na razini. Ironično, to je bio moj najskuplji obrok u NY-u - hrvatsko srpska večera.
Sa srećom u očima što ću uskoro vidjeti svoj mili Zagreb, taksijem sam se, na dan mog odlaska, uputila prema Brooklynu, na JFK. Za panoramom Manhattana se nisam niti okrenula. U Parizu sam presjela s Air Francea na avion Croatia Airlinesa gdje su nas stjuardese dočekale s Jutarnjim listom. Rekoh 'ajde, da vidim šta ima novog u Hrvatskoj'. Nemilo se iznenadih kada vidjeh - ništa. Politička trakavica se i tijekom mog trotjednog boravka u NY-u i dalje odvijala, predstavljanje nove Vlade se napokon dogodilo dan nakon mog dolaska, u Hrvatskoj vrijeme kao da je stalo, ili čak otišlo unatrag. Ili se to samo meni sada tako čini, s obzirom da mi je 'preko bare' išlo na 'fast forward'. Sve u svemu, New York nije bio ništa posebno, jedva sam čekala se vratiti u Zagreb. NOT.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.