Plenković 'toči šampanjac', a oni nas upozoravaju: 'Skriva se tempirana bomba'

Na društvenim mrežama jedan kanal si je prije nekoliko dana dao u zadatak 'razmontirati' hrvatsku ekonomiju jasnim i jednostavnim rječnikom, što je i razlog zbog kojeg je privukao našu pažnju. Chill Financial Historian YouTube kanal, otvoren u SAD-u, predstavlja se kao mjesto gdje dešifriraju "brutalnu, urnebesnu i apsurdnu istinu o tome kako novac funkcionira" na duhovit način. Prati ih 125.000, očito, ljubitelja ekonomskih tema, a jednu temu posvetili su upravo Hrvatskoj.

U videu dugom otprilike sat vremena, detaljno je objašnjena "pompa" oko našeg spektakularnog rasta BDP-a i visokog kreditnog rejtinga, ali video u zapanjujuće bolne detalje rastače hrvatsko gospodarstvo na činjenice koje daju naslutiti - ne poduzmu li političari konkretne mjere, hrvatska ekonomija doista bi mogla 'krahirala' pod teretom neizvjesnih vremena u godinama koje dolaze.

Napominjemo kako portal Net.hr ne dijeli stavove i tvrdnje iz videa, već samo prenosimo ono što je izneseno u njemu. 

Paradoksalna stvarnost

"Dobrodošli u prekrasnu, visoko profitabilnu i duboko paradoksalnu stvarnost modernog hrvatskog gospodarstva", kažu uvodno autori animiranog videa koji započinje slikom kafića u Splitu, pogledom na more i predstavljanjem Hrvatske kao, na prvi pogled, apsolutne ekonomske sile koja bilježi neke od najviših stopa rasta BDP-a u cijeloj eurozoni.

"Govorimo o čvrstom, otpornom rastu koji se kreće oko 3 posto, dok tradicionalni ekonomski giganti poput Njemačke praktički stagniraju. Vlada toči šampanjac zbog uzastopnih poboljšanja kreditnog rejtinga, a zemlja se besprijekorno integrirala u eurozonu i šengensku zonu. Zvuči kao potpuna utopija, zar ne? Pogrešno. Jer ispod sjajnih turističkih kampanja i pomno uređenih proračunskih tablica Europske unije, krije se sistemska tempirana bomba." 

A ovu "tempiranu bombu" dijele na sedam komponenti, kroz koje duhovitim tonom i bez uvijanja serviraju bolne informacije:

Prvo: Bogaćenje nestajanjem

"Čitaju li se prognoze Europske komisije ili podaci MMF-a za 2024. i 2025., Hrvatska izgleda kao ekonomski prvak regije. Dok tradicionalni teškaši poput Njemačke kašljucaju s 0 i nešto posto rasta, Hrvatska stopa rasta BDP-a u 2025. ležerno se kretala oko 3,1 do 3,2 posto, a BDP po glavi stanovnika porastao je na preko 26.000 dolara", navode autori. 

I dok ističu da su integracija u eurozonu i Schengen 2023. ogroman uspjeh vlade, podsjećaju - BDP po glavi stanovnika je razlomak: 

"Ako milijarde eura besplatnih EU potpora i eksploziju ljetne turističke potrošnje podijelite s gubitkom stotina tisuća vlastitih građana, rezultat je matematička eksplozija bogatstva po osobi, ne nužno produktivnije društvo."

Za nestanak hrvatske populacije autori navode da je zapanjujuć: Hrvatska je tijekom posljednjeg desetljeća izgubila gotovo 400.000 stanovnika - gotovo 10 posto ukupnog stanovništva, a svake godine gubi grad od oko 15.000 stanovnika i to ne bilo kojih: 

"Odlaze mladi, visokoobrazovani, ambiciozni i produktivni. Studenti medicine praktički diplomiraju sa stetoskopom u jednoj ruci i jednosmjernom kartom za Stuttgart u drugoj", kažu autori videa napominjući da je ovo i ogroman trošak poreznih obveznika koji plaćaju obrazovanje tih stručnjaka:

"To je kao da potrošite životnu ušteđevinu na restauraciju klasičnog oldtimer Porschea, platite premiju, osiguranje, napunite spremnik, a zatim bacite ključeve susjedu jer nemate prilaz za parkiranje. To je ogromna neevidentirana subvencija siromašnije južnoeuropske zemlje najbogatijim gospodarstvima na sjeveru."

Na pitanje, zašto mladi i obrazovani odlaze, autori nude odgovor bez uvijanja:

"Zato što unatoč sjajnim brojkama BDP-a, stvarnost na terenu dominiraju visoki troškovi života u odnosu na lokalne plaće, sveprisutni nepotizam u državnom sektoru i gospodarstvo koje je uvelike nagnuto prema točenju piva turistima, a ne stvaranju visoko plaćenih karijera s dodanom vrijednošću. Ako ste inženjer ili kirurg, jednostavno ne možete maksimizirati svoj potencijal u gospodarstvu osmišljenom oko tromjesečne ljetne sezone."

Neugodno. Ali ima još:

"Dok političari ukazuju na rastući BDP po glavi stanovnika i slave gospodarski procvat, stvarnost je da se zemlja brzo pretvara u dom za umirovljenike s visokim prihodima, financijski potpomognut fondovima Europske unije i doznakama od samih mladih koji su ga morali napustiti kako bi zaradili za život."

Na pitanje, tko ostaje u zemlji graditi ceste financirane europskim novcem i služiti turistima, nudi se sljedeća "tempirana bomba": 

Drugo: Eksperiment uvoza radne snage

Hrvatska, navode autori, trenutno provodi "jedan od najagresivnijih eksperimenata uvoza radne snage na kontinentu".

"U zemlji s populacijom koja je pala ispod 3,9 milijuna, vlada je samo u 2024. izdala preko 206.000 radnih dozvola stranim državljanima. Do kraja 2025. taj je broj nastavio rasti, a procjene pokazuju da stotine tisuća aktivnih stranih radnika nastavljaju raditi. Govorimo o uvozu radne snage ekvivalentne broju stanovnika drugog najvećeg grada u Hrvatskoj, podijeljenog svake godine."

Autori blagonaklono objašnjavaju da nije u pitanju nekakva "zavjera" vlade i poduzetnika, već "čista apsolutna ekonomska panika". No, iako je uvoz strane radne snage nužno rješenje, treba pogledati zašto je do toga došlo. 

"Prema normalnim ekonomskim zakonima ponude i potražnje, ako postoji ozbiljan nedostatak radne snage, plaće bi trebale rasti kako bi privukle radnike. Ali otvaranjem vrata radnoj snazi ​​izvan EU-a, taj prirodni ekonomski mehanizam je potpuno prekinut. Zašto plaćati lokalnom Hrvatu konkurentnu europsku standardnu ​​plaću za život kada agencija za zapošljavanje može dovesti stranog radnika koji će rado prihvatiti minimalnu plaću?"

Autori navode da su lokalni, radno sposobni, građani brzo shvatili da su umjetno potisnuti s tržišta rada i jasno im je da si ne mogu priuštiti troškove života u vlastitoj zemlji. Stoga, pakiraju kofere i postaju imigranstska radna snaga.

"To je nevjerojatno učinkovit, duboko depresivan ekonomski perpetuum mobile. Hrvatska izvozi svoju visokoobrazovanu, državom financiranu mladež u Zapadnu Europu i zamjenjuje je jeftinom uvoznom radnom snagom kako bi služila zapadnoeuropskim turistima koji dolaze u posjet."

Treće: Paradoks nekretnina

Autori zanimljivog videa postavljaju i pitanje, zašto je 400.000 domova prazno dok si nitko ne može priuštiti najam stana? Odgovor, naravno, pronalaze u turističkoj sezoni koja tisuće lokalnih studenata i radnika na dalmatinskoj obali "efektivno deložira kako bi vlasnici nekretnina mogli unovčiti ljetnu zlatnu groznicu":

"Sektor gospodarstva toliko je duboko iskrivljen da prkosi standardnoj ekonomskoj logici."

Navodi se da Hrvatska, prema podacima popisa stanovništva i evidencije HEP-a koji prati brojila s nultom potrošnjom, trenutno ima otprilike 400.000 potpuno praznih stanova:

"Neka vam to sjedne. U zemlji od 3,86 milijuna stanovnika, gotovo pola milijuna stanova i kuća skuplja prašinu. Prema normalnim mehanizmima ponude i potražnje, ogroman višak praznih domova trebao bi uzrokovati apsolutni pad cijena stanova. Umjesto toga, dogodilo se upravo suprotno. Cijena po kvadratnom metru u Zagrebu rutinski prelazi 3500 do 4000 eura za novogradnje, u mjestima poput Splita ili Dubrovnika te se brojke lako mogu udvostručiti.

U međuvremenu, medijan neto plaće u Hrvatskoj kreće se oko 1300 eura mjesečno. Matematički gledano, potpuno je nemoguće da prosječni mladi hrvatski stručnjak kupi nekretninu bez da se veže za 30-godišnju hipoteku koja uništava dušu. I to pod pretpostavkom da je banka uopće odobri."

Autori videa navode da se ovaj problem svodi na tri duboko pogrešna mehanizma. To su: poplava stranog kapitala, APN i hrvatski mentalitet.

Tri duboko pogreška mehanizma

"Kada je Hrvatska službeno usvojila euro 2023., vlada je slavila. Ali znate li tko je slavio još više? Hans iz Münchena. Ako ste Austrijanac ili Slovenac srednje klase koji traži sigurno mjesto za ušteđevinu kako bi pobijedio europsku inflaciju, kupnja stana s pogledom na jugoistok u Istri je očita odluka."

Autori podsjećaju da su strani državljani posljednjih godina obavili više od 30 posto svih transakcija nekretninama u Hrvatskoj i to za keš, čime se lokalno stanovništvo - koje mora moliti banku za kredit - nadmeće s "njemačkim umirovljenikom" koji prodavatelju izravno uplaćuje 250.000 eura likvidne gotovine. Odnosno, cijene nekretnina u Hrvatskoj su "namijenjene ljudima koji ljetuju u Hrvatskoj". 

APN su pak autori videa prozvali "spektakularnom školskom katastrofom" kojom je vlada pokušala popraviti prethodno navedeno: 

"Objasnimo mehaniku inducirane potražnje. Ako prodavatelj zna da je vlada upravo svakom kupcu dala dodatnih 20.000 eura kupovne moći, što prodavatelj radi? Odmah podiže traženu cijenu svog stana za točno 20.000 eura. Subvencija APN-a nije učinila stanovanje pristupačnijim. Jednostavno je prebacila novac poreznih obveznika izravno u džepove investitora i prodavača nekretnina. Bilo je to kao da pokušavate ugasiti požar bacajući na njega kantu vrhunskog bezolovnog benzina."

Video proziva i hrvatski mentalitet u kojem postoji "duboko ukorijenjeno, gotovo genetsko nepovjerenje prema burzi, uzajamnim fondovima ili složenim financijskim instrumentima":

"Ovo je postsocijalistička zemlja koja je preživjela hiperinflaciju 90-ih. Ako kažete hrvatskom baby boomeru da uloži u indeksni fond S&P 500, gledat će vas kao da ste mu upravo ponudili čarobni grah. Za prosječnog građanina, jedino pravo bogatstvo je beton, cigle, zemlja. A budući da su zakoni o zaštiti najmoprimaca notorno spori i pravno neuredni za provođenje, mnogi vlasnici odlučuju da je sigurnije i isplativije ostaviti stan praznim ili ga jednostavno iznajmiti turistima na 60 dana u godini, nego imati posla s dugoročnim lokalnim najmoprimcem."

Što dovodi do rentijerske ekonomije - trenda koji će, upozoravaju autori, statistički eliminirati koncept vlasništva nad domom za sljedeću generaciju Hrvata.

Slijedi četvrta "tempirana bomba", koja odgovara na pitanje, kako se vlada financira?

"Pa, to nas dovodi do najneproporcionalnijeg poreznog sustava u Europskoj uniji." 

Četvrto: Porezna oaza 'Zimmer frei'

Autori donose bolnu usporedbu dva različita puta do financijske neovisnosti u našoj zemlji, navodeći primjer "motiviranog 28-godišnjeg softverskog inženjera koji živi u Zagrebu i radi za lokalnu tehnološku tvrtku za bruto plaću od 3000 eura mjesečno" i primjer "Mate u obalnom gradu Splitu".

Inženjeru u Zagrebu nakon oporezivanja ostaje 1900 eura neto plaće. U trgovini ga čekaju namirnice s jednim od najviših osnovnih poreza na potrošnju u cijeloj Europskoj uniji - PDV-om od 25 posto.

"Mate ima jednu vrhunsku, nenadmašnu ekonomsku prednost. Naslijedio je bakin stan od 80 m2, smješten 10 minuta hoda od Diklecijanove palače. Stavlja klasični znak 'Zimmer Frei' ili oglašava stan na Airbnb-u i Booking.com-u. Tijekom vrhunca ljetne sezone od 100 dana, turistima naplaćuje 150 do 200 eura po noćenju. Do listopada, zaradio je vrlo ugodnih 15.000 do 20.000 eura čiste likvidne gotovine. Koliko država uzima od Matinih 20.000 eura prihoda? Oporezuje li ga po istoj agresivnoj stopi kao i plaću softverskog inženjera? Ni blizu."

Hrvatski porezni zakon funkcionirao je godinama, navode autori, "kao karipsko offshore porezno utočište za privatne turističke najmove", dok je stvarni rad koji stvara vrijednost tretirao kao "nordijsku socijalističku demokraciju".

Navode primjer paušalnog fiksnog poreza za iznajmljivače, koji se nije računao po zaradi, već po broju fizičkih kreveta koje iznajmljivač nudi i napominju, stopa je bila komično niska - između 20 i 40 eura po krevetu godišnje odnosno, na primjeru četiri krevata i zaradi od 20.000 eura - svega 160 eura, što je manje od 1 posto! 

Kada je Vlada 2025. uvela obvezni porez na nekretnine, navodi se, podignuta je granica za fiksni porez na turističke krevete, međutim, pogleda li se stvarna matematika, "činjenice pružaju sav crni humor koji nam je potreban". 

Čak i ako se nametne maksimalnih 8 eura poreza po četvornom metru, za 80 m2 to je 640 eura godišnje. Doda li se fiksni porez na krevet, to je dodatnih 150 do 300 eura po krevetu. Odnosno, 800 eura za četiri kreveta i ukupno otprilike 1440 eura na sezonski prihod od 20.000 eura. Sedam posto. 

U međuvremenu, softverski inženjer u Zagrebu i dalje troši preko 10.000 eura godišnje na razne poreze na dohodak i obvezne socijalne doprinose, samo zato što ima smjelosti raditi visokokvalificirani posao s punim radnim vremenom.

Na ovu neugodnu usporedbu, pažnju je davno skrenuo i net.hr - tekst možete pročitati OVDJE. 

"Ovo je skriveni mehanizam hrvatske ekonomske stvarnosti. To je rentijerska ekonomija prerušena u modernu europsku državu. Sustav aktivno matematički kažnjava inovacije, težak rad i intelektualni razvoj, dok istovremeno snažno nagrađuje pasivno vlasništvo nad betonom.

Autori hladno rezoniraju, "najveći povrat ulaganja u ovoj zemlji je čekati da vam baka i djed umru, bijelom bojom prekriti tapete iz Jugoslavije, kupiti IKEA lampu i prati posteljinu turistima iz Münchena. I ovo nije samo cinična šala. To se vidi u makro podacima. Raspodjela kapitala u zemlji je duboko iskrivljena. Novac je doslovno zarobljen u ciglama."

Što dovodi do pete "bombe", krajnje zastrašujuće ranjivosti hrvatskog gospodarskog čuda - fatalne ovisnosti o suncu.

Peto: Nizozemska bolest

Nizozemska bolest je fenomen u kojem brzi razvoj jednog specifičnog sektora, tradicionalno prirodnih resursa poput nafte ili plina, uzrokuje ogroman priljev deviza. Taj priljev povećava lokalne cijene i plaće, što učinkovito guši i ubija svaki drugi sektor u gospodarstvu usmjeren na izvoz, poput proizvodnje ili tehnologije, jer više ne mogu konkurirati. 

"Hrvatska nema ogromne naftne platforme na moru, ali ima Jadransko more. I ekonomski gledano, funkcionira na potpuno isti način. Ovisno o tome kako mjerite neizravne učinke prelijevanja, turizam čini otprilike 19 do 20 posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda Hrvatske. To je najveća ovisnost o turizmu od bilo koje zemlje u Europskoj uniji."

Navodi se, ipak, da je hrvatska obala "apsolutno čudo" i da je spasila zemlju nakon razornog Domovinskog rata, kada je hrvatska industrija uglavnom bila u ruševinama. Zemlji je za obnovu bila potrebna stabilna strana valuta i turizam je ponudio spas.

"Hrvatska je praktički geografska supersila. Ali postoji kobna razlika između iskorištavanja komparativne prednosti i razvoja ovisnosti opasne po život. A Hrvatska je prešla tu granicu. Zašto bi investitor riskirao milijune pokušavajući konkurirati njemačkom inženjerstvu ili američkom softveru kada može jednostavno izliti beton blizu plaže i jamčiti 10 posto godišnji prinos od Austrijanaca koji borave na odmoru?"

Kako turistički sektor apsorbira sav raspoloživi investicijski kapital, tako apsorbira i svu dostupnu lokalnu radnu snagu. Kao posljedica, rastu troškovi zapošljavanja, zbog čega su neturističke tvrtke pritisnute "do smrti":

"Rezultat toga je da zemlja prestaje proizvoditi fizičku robu za izvoz i visokovrijedno intelektualno vlasništvo, postajući potpuno ovisna o uvozu svega iz stranih zemalja, što se plaća eurima koje su turisti ispustili u srpnju i kolovozu."

Autori navode tri "noćne more" za hrvatsko Ministarstvo financija:

Prva, nađe li se njemačko gospodarstvo - o kojem Hrvatska primarno ovisi - u problemima, Nijemac će si najprije uskratiti ljetovanje u Hrvatskoj. Druga, ugrozi li nešto globalne lance opskbe, hrvatski BDP naglo pada kao 2020., kada se zbog pandemije srozao za više od 8,5 posto i tako bio jedan od najoštrijih padova u Europi. I treća, klima i toplinski valovi turiste bi mogli početi preusmjeravati sa prezagrijanog Mediterana na hladniji sjever.  

Što vlada čini po tom pitanju? Da bi odgovorili, autori videa najprije su se pozabavili entitetom koji u Hrvatskoj zapošljava više ljudi nego cijeli turistički sektor zajedno:

Šesto: Kako zaposliti sve i ne postići ništa

"Zamislite da ste se vratili na ambiciozno poduzetništvo. Otvorit ćete jednostavan kafić na plaži. Treba vam samo dozvola za postavljanje pet stolova na javni pločnik. Ulazite u zgradu općine. Prilazite šalteru. Iza stakla sjedi žena koja izgleda nevjerojatno iritirano samim vašim postojanjem. Predajete joj svoju prijavu. Ona je pogleda, duboko odmjeri i obavijesti vas da vam nedostaje formular B, za koji je potreban plavi pečat, a ne crveni. Ured 412. Odlazite tamo, vrata su zaključana. Vratit će se u 11.30, ali nažalost, prestaju raditi s klijentima u 11.45. Vratite se sutra."

Autori navode izraz 'uhljeb' i da je zemlja s populacijom manjom od 3,9 milijuna ljudi podijeljena na 20 županija, 127 gradova i 428 općina. Ukupno, 575 različitih jedinica lokalne samouprave od kojih svaka treba gradonačelnika ili načelnika, zamjenika, lokalno vijeće, tajnika, pravi odjel, financijskog direktora, službeni automobil, službenog vozača "i rođaka koji vodi snažno subvencioniranu lokalnu turističku zajednicu".

"U Hrvatskoj postoje općine s manje od 1000 stvarnih stanovnika koje nekako održavaju puni birokratski kadar s plaćama. To je 'kafkanski labirint' suvišne papirologije, preklapajućih nadležnosti i fantomskih zaposlenika čiji se primarni opis posla sastoji od igranja pasijansa i žigosanja papira."

Na pitanje, zašto je vlada izgradila ovog 'Levijatana', autori odgovaraju - to je bio mehanizam preživljavanja. Kada je zemlja nakon rata nasilno prešla iz socijalističkog planskog gospodarstva u kapitalistički sustav slobodnog tržišta, a zatvorene su ili kontroverzno privatizirane stotine ogromnih državnih tvornica, država se suočila sa stotinama tisuća ljudi radničke klase bez posla, perspektive i s mnogo poslijeratnih trauma.

Kako bi spriječile masovno siromaštvo, nerede i ekonomski kolaps, vladajuće političke stranke intervenirale su na način da su iskoristile javni sektor kao gigantski prikriveni program socijalne skrbi. Stvorile su županije i općine niotkud, kako bi ljudima dale posao i kupile socijalni mir. Zauzvrat, dobile su zajamčenu biračku bazu koja ih desetljećima održava na vlasti. 

Ovaj sustav, napominju autori, strukturno guši zemlju i 2026. te objašnjava visoke poreze: nije moguće sniziti porez na dohodak ili na potrošnju ako svakog mjeseca treba hraniti "ogromnog, neproduktivnog, birokratskog Levijatana."

"U Hrvatskoj su kola teža od magarca koji ih vuče. Kada zbrojite umirovljenike, preko 1,22 milijuna ljudi, i napuhane radnike javnog sektora/državnih poduzeća, stotine tisuća više. Shvaćate da relativno mala, visoko oporezovana jezgra radnika u privatnom sektoru nosi cijeli financijski teret nacije na svojim leđima."

I kao da to sve nije dovoljno, uvođenje eura ne samo da je propalo u zaštiti lokalnog potrošača, nego je slučajno pomoglo i pokrenuti krizu troškova života koja je do temelja promijenila život ljudi, navode autori.

Sedmo: Račun u Zagrebu dvostruko veći nego u Njemačkoj

Komad maslaca, pakiranje pilećih prsa, boca pristojnog lokalnog maslinovog ulja, nekoliko jaja, štruca kruha i standardni dezodorans. Ukupno 38 eura. Ista košarica u supermarketu u Münchenu ili Milanu vjerojatno košta jednako, a kad su u pitanju higijenske potrepštine, možda i manje. Međutim, srednja neto plaća u Njemačkoj je oko 2800 eura, u Hrvatskoj oko 1300 eura.  

"Plaćate vrhunske europske cijene s balkanskom plaćom. Da bismo razumjeli kako neka zemlja može potpuno slomiti kupovnu moć vlastitih građana u rekordnom roku, moramo pogledati mehaniku valutne zamjene, psihološku maglu rata i korporativno majstorstvo pohlepne inflacije."

Usvajanje eura bio je neporeciv trijumf vlade, navode autori. Njime je trajno eliminiran rizik deviznog tečaja, stabiliziran bankarski sektor i smanjeni troškovi zaduživanja za državu, što objašnjava visok kreditni rejting.

"Ali za prosječnog građanina na terenu, tranzicija na euro djelovala je kao masivna psihološka dimna bomba koja je omogućila maloprodajnom i ugostiteljskom sektoru da izvrše jedan od najvećih transfera bogatstva u modernoj nacionalnoj povijesti."

Tečaj konverzije fiksiran na 7,53450 kuna za 1 euro čini nemogućim - ako ste ljudsko biće - napredno dijenjenje u glavi sa 7,53 dok stojite u redu u pekari. Mozak gubi unutarnje sidrište za cijenu, a trgovci, distributeri i vlasnici kafića odlično razumiju tu psihološku ranjivost. Alibi je bio savršen - globalna inflacija i poremećaji u lancu opskrbe.

"Stoga su se upustili u praksu zvanu zaokruživanje, ali na steroidima."

Navode primjer šalice kave koja je koštala 12 kuna - matematički 1,59 eura, da bi uskoro koštala 2,50 eura. Turistu još uvijek zvuči sasvim razumno, ali za lokalno stanovništvo, to je nenajavljeno poskupljenje od 50 posto preko noći. Tu je i primjer šišanja - sa 60 kuna (8 eura) na 15 eura. I komad pizze kojem je cijena skočila za 40 posto. 

"Čak i kada su se globalne cijene energije stabilizirale, a podaci o inflaciji u Europi počeli hladiti, cijene u hrvatskim supermarketima kategorički su odbile pasti. Zašto bi? Maloprodajno tržište u Hrvatskoj visoko je koncentrirano među nekoliko velikih korporativnih igrača. Ako nitko ne snizi cijene, potrošač nema drugog izbora nego platiti. To je klasična neelastična potražnja. Morate jesti."

Vlada je, navode autori, zamrznula cijene osnovnih proizvoda i stvorila aplikaciju za praćenje cjena. Ako išta znate o mehanici kontrole cijena, upozoravaju, onda znate da su to politički flasteri koji se gotovo uvijek obiju o glavu.

"Kada prisilite supermarket da prodaje litru ulja uz fiksni gubitak, oni jednostavno prenesu taj gubitak na neregulirane artikle. Vaše osnovno ulje za kuhanje je jeftino, ali odjednom boca generičkog šampona košta 6 eura, a vrećica čipsa 4 eura. Ili proizvođači provode snižavanje inflacije - cijena ostaje ista, ali ta čokoladica od 100 grama sada teži sumnjivih 80 grama."

Zanimljivo, autori navode da ova kriza troškova života trajno mijenja i kulturni DNK zemlje u kojoj 'dvosatno sjedenje u kafiću' nije samo aktivnost u slobodno vrijeme već "nacionalna terapijska sesija" i "kamen temeljac društvene kohezije". Oduzimanje navedenog stvara duboko strukturno ogorčenje. 

"Kada 25-godišnja medicinska sestra pogleda svoju plaću od 1100 eura, najamninu za stan od 800 eura i shvati da mora preskakati obroke kako bi si priuštila pristojne zimske čizme, odluka o imigraciji u Njemačku više nije stvar ambicije već jednadžba čistog matematičkog preživljavanja."

Na kraju, autori postavljaju vrlo jednostavno i logično pitanje: kako, temeljem svega navedenog, cijela zemlja već nije bankrotirala? 

Osmo: Bruxelles kao ultimativni 'sugar daddy'

Makroekonomska stvarnost Hrvatske u 2026. je moguća zahvaljujući "ultimativnom financijskom stroju za održavanje života", a to su kohezijski i fondovi za oporavak Europske unije, navode autori. Hrvatska je bila jedan od njihovih najvećih neto korisnika u odnosu na svoj BDP, dodaju.

"To znači da za svaki euro koji hrvatski porezni obveznici pošalju u proračun EU-a, dobiju otprilike 3 do 4 eura natrag u obliku bespovratnih sredstava i subvencija. A onda je došla pandemija i EU je otključao ultimativnog prevaranta - fond za oporavak sljedeće generacije, RRF. Milijarde i milijarde eura dodijeljene su Hrvatskoj. Prema nekim procjenama, tijekom godina vrhunca apsorpcije 2024. i 2025., fondovi EU-a bili su matematički odgovorni za gotovo sva javna ulaganja u zemlji."

Uklonimo li pak taj europski novac iz jednadžbe, ispada da stvarna samostalno financirana kapitalna ulaganja hrvatske vlade praktički padaju na nulu. Europska infuzija novca maskira zastrašujući razinu ekonomske stagnacije Hrvatske i omogućava najgore navike političke klase, navode autori. Ponovno podsjećaju na 428 općina, napuhanu birokraciju i duboko narušen porezni sustav koji kažnjava inovativnost.

U normalnom zatvorenom gospodarstvu, napominju, vlada sa smanjenom poreznom bazom i ogromnim javnim platnim spiskom bila bi prisiljena, po čistim zakonima matematike, provesti duboke bolne strukturne reforme. Morala bi otpustiti viška birokrata i smanjiti birokraciju kako bi privukli strane tvornice. Morala bi poticati svoje građane da pokreću tvrtke kako bi generirali porezne prihode.

"Ali, zašto bi hrvatski političar počinio političko samoubojstvo otpuštanjem viška 50.000 javnih radnika kako bi uštedio milijardu, kada jednostavno može angažirati tim konzultanata da ispune PDF od 400 stranica, dostave ga Europskoj komisiji i da im Bruxelles dodijeli 2 milijarde eura za digitalnu tranziciju i zelenu energiju?"

EU fondovi, navode autori, djeluju kao masivni financijski anestetik koji državi omogućava da potpuno ignorira sistemski karcinom u vlastitom gospodarstvu jer je bol prikrivena beskrajnim protokom stranog novca. Vlada se tako može hvaliti rastom BDP-a od 3 posto i pretvarati da sustav savršeno funkcionira. 

Međutim, prava tragedija nastupa kada se pogleda kamo točno ide novac koji EU daje Hrvatskoj? Vlada raspisuje javni natječaj na koji se, u nedostatku domaćih, javljaju golemi austrijski, turski ili kineski građevinski konglomerati koji dovode vlastiti menadžment. U Njemačkoj ili Italiji kupuju se visokotehnološki strojevi koji će izliti beton i postaviti tračnice. Ne zapošljava se lokalno stanovništvo, jer je ono već u Irskoj, nego se uvoze radnici putem agencija za privremeni rad. 

"Novac nakratko dotakne tablicu hrvatskog BDP-a, stvarajući prekrasnu iluziju gospodarskog rasta, a zatim se odmah silovito odbije natrag iz zemlje. Fizička željeznica ostaje, što je sjajno, ali stvarno stvaranje bogatstva, izgradnja vještina i dugoročna akumulacija kapitala ne ostaju u lokalnom gospodarstvu."

Na kraju, spominje se i najstrašnija varijabla cijele jednadžbe i takozvana 'fiskalna litica' prema kojoj Hrvatska juri: masivni fond EU-a za oporavak sljedeće generacije bio je hitni postpandemijski mehanizam s rokom trajanja. Istek roka je krajem 2026.

Što se događa 2027. kada sredstva ispare? Ostaju osnovni kohezijski fondovi EU-a, ali ukupna količina besplatnog novca koji teče u zemlju drastično će pasti.

"Kada se javna ulaganja neizbježno sruše, građevinski sektor će se smanjiti. Kada se građevinski sektor smanji, stopa rasta BDP-a će se naglo smanjiti. A kada se plima novca EU-a konačno povuče, Hrvatska će ostati gola na plaži. Bit će prisiljena pogledati vlastito domaće gospodarstvo koje se uvelike oslanja na ljetno sunce, s uvoznom radnom snagom, opterećeno nepokretnom birokracijom i kojem nedostaje 400.000 vlastitih najsjajnijih mladih umova."

Završna misao: Baršunasta klopka

Autori video ipak završavaju optimistično, porukom da hrvatski ekonomski stroj nije pokvaren, već funkcionira točno onako kako je trenutno dizajniran, a to je - kao rentijerska država.

"To je vrlo učinkovit mehanizam za izvlačenje bogatstva od stranih turista i europskih poreznih obveznika te njegovo izravno usmjeravanje u džepove klase vlasnika nekretnina i politički zaštićene birokracije. Savršeno funkcionira za vlasnika hotela, zaposlenika u općinskom uredu i stranog investitora. Ali matematički nije uspješan za 25-godišnjeg softverskog inženjera, lokalnu medicinsku sestru i ambicioznog poduzetnika."

A to, zaključuju autori, dovodi do važne ekonomske lekcije:

Razvoj zemlje znači, povećati tehnološku složenost društva - graditi visokovrijedne industrije, zadržavati najbistrije umove u zemlji, patentirati nove tehnologije i stvarati otpornu srednju klasu koja stvara bogatstvo koz inovacije, a ne samo kroz lokaciju.

Hrvatska, navode, ozbiljno zaostaje u gospodarskom razvoju. 

"Nacija se ne može održati isključivo kao sunčana, visoko subvencionirana umirovljenička zajednica i tematski park za bogatije sjeverne Europljane. U nekom trenutku morate nešto stvarno stvoriti."

A ako baš uporno ne želimo proizvoditi, kao alternativa se nude: radikalno demontiranje birokratskog aparata, agresivno oporezivanje praznih nekretnina i dramatično smanjenje poreza na rad i inovacije, zaključuju autori ovog zanimljivog i bolnog za gledanje videa koji vam, unatoč prepričanom, toplo preporučamo: 

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!