Prema Josipovićevoj zamisli, ta nova polu-vojna formacija, nosila bi naziv stari, tradicionalni naziv iz vremena Drugog svjetskog rata, hrvatsko oružništvo. Prema dostupnim informacijama, Josipović i dio njegovih savjetnika zamislili su da se pripadnici intreventnih postrojbi MUP-a (osnovanih preustrojem još 2001.) jednostavno prebace u sastav nove hrvatske žandarmerije. U načelu, hrvatska žandarmerija stavaljala bi se u funkciju u situacijama težeg kršenja javnog reda i mira. Odnosno, kada bi se procijenilo da pripadnici temeljne policije nisu u mogućnosti osigurati red i mir, a uporaba specijalnih postrojbi MUP-a nije potrebna.
Josipović je ovu ideju oprezno pokušao predstaviti ljudima u Vladi kao ograničenu reformu sustava MUP-a. Kako se dalo razumijeti iz Josipovićevih objašnjenja žandarmerija bi, kao polu-vojna postrojba, u stanovitom smislu bila pod njegovim ingerencijama, jer šef države ima ovlasti nad vojskom.
U Vladi su bili, u najmanju ruku, začuđeni njegovim zamislima. Nametao se samo jedan zaključak: šef države želi proširiti svoje ovlasti i ustrojiti oružanu silu. Izvori iz Vlade potvrdili su da se s Josipovićem, u nekoliko navrata, razgovaralo o takvoj zamisli. Ali da ti razgovori iz različitih razloga, nisu otišli dalje od početne zamisli.
Jedna od konstanti Josipovićeva mandata bila je i borba za šire ovlasti. Iako je bivši predsjednik javno negirao svoje ambicije u njihovu proširenju insajderi su znali da premijer i predsjednik imaju ozbiljnih nesuglasica oko formuliranja ovlasti Pantovčaka.
Primjerice, novi Zakon o službi o oružanim snagama iz 2014., koji je predložila Vlada, Josipović je doživio kao atak na svoju ustavnu poziciju. Mediji su onomad ekstenzivno pisali o Josipovićevoj ljutnji zbog, kako se tvrdilo, namjere Banskih dvora da mu se uskrate stečene ovlasti.
Čitav niz država Europi ima postrojbe žandarmerije. U nekima, poput Francuske, Žandarmerija ima povijesnu ulogu, a u Srbiji, primjerice, te postrojbe označene su kao leglo korupcije, kršenja ljudksih prava i brutalnosti.
