Nakon što smo objavili dirljivu priču Durge Phuyal (27), djevojke iz Nepala, koja je s prijateljicom Shreejana Gautam ostala u Hrvatskoj bez obećanog posla pa su morale usred zime spavati dva mjeseca na golom betonu bez hrane i novaca, njihova sudbina mnoge je potresla.
Njima su pomogli supružnici Ružica i Matija Kerepčić koji imaju agenciju za uvoz stranih radnika u Zagrebu i koji se neprestano susreću sa strancima koji dolaze od drugih agencija koje ih ostavljaju doslovno na cesti. Ne odbijaju ih, nego za njih nalaze smještaj, hrani i nove poslove pa su tako pomogli Durgi i prijateljici Shereejana koje su podijelile svoje priče s molbom drugima agencijama da ne izrabljuju strane radnike.
Za ovaj par toliko među radnicima iz trećih zemalja pročulo da su uz poslovne partnere Edom Žanićem i Tihomirom Krstanovićem osnovali čak dvije građevinske tvrtke kako bi mogli zaposliti "nenajavljene" strance koje doslovno spašavaju s ceste.
Dan nakon što smo objavili priču Durge, Shreejane i drugih spašenih Nepalaca, dogodio se šok - Ružici i Matiji pred vrata ureda stiglo je novih 40-ak Nepalaca, opet bez posla, hrane i smještaja. Vidjeli su objavljenu priču i došli moliti za pomoć.
"Bili smo šokirani, dan nakon što je objavljena priča stiglo je toliko ljudi, među njima je bilo i žena. Svima smo u jednom danu našli smještaj, povezali ih s poslodavcima koji nude posao, sad za njih rješavamo papire", govori nam Ružica.
Dan nakon što smo objavili priču o Nepalcima kojima su pomogli Ružica i Matija Kerepčić, pred njihovim vratima pojavilo se 40-ak novih Nepalaca koji traže pomoć i posao
No, priča ni tu nije stala, narednih tjedan dana do njih je stiglo sveukupno 70-ak Nepalaca, svi do reda imali su isti problem - ili su izvisili bez posla ili su radili, a da nisu primali plaće!
"Većina je stigla u Hrvatsku, a za njih nije bilo obećanog posla. Neki od njih živjeli su u hostelima, plaćali smještaj po 20 eura, a onda su ostali bez novca. Bila je tu skupina ljudi koji nisu plaću primili sedam mjeseci, sveukupno im je isplaćeno samo 300 eura. Rekli su da su im isključili struju u smještaju u kojem su bili", govori Ružica.
Dali im novac za hranu, našli smještaj
I opet, nisu odbili ni te radnike, Ružica i Matija kažu da su im odmah dali 250 eura da kupe hranu, platili su smještaj u kojem su radnici do tad bili, uputili su ih u novi smještaj gdje inače imaju svoje nepalske radnike sad rade na rješavanju njihovih papira.
Ružica i Matija imaju agenciju za uvoz stranih radnika, no redovito pomažu strancima koje drugi ostave na cesti
Naime, kada stranicu iz trećih zemalja dolaze u Hrvatskoj, dozvole za boravak i rad dobivaju na temelju posla koji dobivaju kod konkretnog poslodavca.
Kada ostanu bez posla, gube pravo boravka u Hrvatskoj, moraju zemlju napustiti u roku od 30 dana, a ako u međuvremenu nađu novi posao, mora se odraditi prilično složena procedura dobivanja novih dozvola za rad i boravak. Na tome sad rade Ružica i Matija za novih 70-ak Nepalaca.
"Ne mogu vjerovati da u Hrvatskoj postoji da netko radi sedam mjeseci bez plaće kao ljudi koji su nam stigli nakon što se priča objavila", govori Ružica, a Matija nadodaje da je žalosno da država tako funkcionira.
No za ove ljude priča bi mogla dobiti sretan završetak jer su im se od objavljivanja priče javili mnogi poslodavci. "Zvao je čovjek iz Osijeka, nudio poslove vezane za tapetariju. Javio nam se i jedan trgovački lanac, mnogi su zvali i nudili poslove čistačica, sobarica, potom poslove u građevini, šivaonicama, skladištima...", niže Matija tko se sve javio.
A plaće?
"Iskreno, donja granica na koju pristajemo dati radnika je 750 eura. Nisam voljna slati ljude bilo gdje da rade ispod toga. Poslodavci se na to malo i šokiraju, ali svi su pristali uzeti ih za te plaće. Moj moto je - ako čovjek došao u Hrvatsku raditi, a netko treba tog radnika, onda ga treba i platiti. Na primjer, ako netko nudi 4250 kuna za građevinskog radnika, čak i ako je pomoćni radnik, onda je to nula od plaće. I pomoćni radnik je potreban, vrijedan, i on treba glavnom majstoru da posao bude napravljen, a onda ga i plati! - jasna je Ružica.
Spasili 200-tinjak ljudi
Svi Nepalci koji su stigli imaju prilično istu priču - njihove obitelji čekaju novac, obitelji zovu i pitaju, ali kaže da ih oni ne mogu odmah dati dok ne počnu raditi, ali im ipak mogu osigurati smještaj i hranu i pokrenuti proceduru zapošljavanja. "Ja i supruga jako držimo do toga da im ona plaća bude dobra, da imaju smještaj i da su zbrinuti te da ih poslodavci ne maltretiraju", govori Matija.
I prije nego smo objavili njihovu priču, Ružica i Matija do sada su pomogli 200-tinjak Nepalaca koji nisu "njihovi", odnosno nisu ih oni preko svoje agencije doveli u Hrvatsku nego su ih preuzeli od nekog drugog kad su ovi stranci završili na cesti.
Govore, to ruši ugled svim drugim agencijama koje rade dobro i fer, a da je trend agencija koja se danas pojave, sutra već nestanu i koje uvezu radnike iz trećih zemalja, za to od njih uzmu i novac, a onda ih ponekad ne dočekaju ni na aerodromu niti im nađu posao, krenulo od poslije korone.
"Tada se najviše agencija otvorilo, puno je novoosnovanih tvrtki koje ruše sliku drugih koje se bave ovim poslom", govori Ružica.
I ovog puta, u druženju s Ružicom i Matijom otkrili smo teške sudbine radnike iz trećih zemalja, pa tako i za Fanindru Sharmu koji je u Rovinj stigao zbog posla u građevini, radio je četiri mjeseca, a onda...
"Moj šef imao je prometnu nesreću, poginuo je. Nastavili smo raditi, vlasnik nije plaćao. Pitali smo tko bi nam pomogao, svi su tražili novac, a mi nismo imali. Bez plaće smo bili šest mjeseci, nismo imali ni za hranu", govori nam Sharma.
Bio je na kruhu i vodi
Tada saznajemo da su bili gladni. "Pitali smo za novac, pa bi nam rekli da dođemo sutra u 10. Jednom bi stigao, jednom ne bi, mi bi čekali i odlazili na smještaj. Pili smo vodu", otkriva nam mučne detalje boravka u Rovinju. Kaže, skupili bi se on i kolege i podijelili novac koji bi imali.
"Jedan je imao tri kune, drugi dvije, treći je imao kunu. Skupili bi, kupili jedan kruh i to jeli. Samo kruh i voda, ništa više", kaže nam. Tada se nebo otvorilo, dobili su kontakt Nepalca koji radi kod Matije i Ružice, zvali su za pomoć. I opet, ovaj hrvatski dvojac organizirao je akciju preko noći, u dan ili dva organizirali su da se Nepalci iz Rovinja dovedu u Zagreb, platili su njihov smještaj u Rovinju.
Danas Sharma radi kod njih u građevinskoj firmi na projektu u središtu grada, ima plaću od 1000 eura. Pitamo, zašto u to vrijeme kad je bio u Rovinju nije kontaktirao policiju, javio da rade bez plaće pola godine, da nemaju za hranu, da su samo na kruhu, ponekad i na vodi.
Nije imao što poslati obitelji
"Mi smo bili novi, tek smo stigli u zemlju. Nismo znali zakone, bojali smo se pa i toga da bi nas policija mogla vratiti u Nepal. A mi smo iz siromašnih obitelji, došli smo raditi i zaraditi. Imam obitelj, majku, suprugu, sina od devet godina i djevojčicu od 11 godina", govori nam o svojim strahovima. Kaže, ti dani bili su posebno teški za obitelj, čuo bi se s njima, a nije imao ništa za poslati.
A trebalo je platiti i školarine za djecu, a on nema. Je li ikad mislio da će Europa tako izgledati?
"Ne, ne ovako. Ali Europa je dobra, postoje zakoni, opće znanje ljudi na visokom je nivou, ali postoje ljudi koji nisu dobri. Imam 30 godina i kad mi se događalo to u Rovinju rekao sam sam sebi: 'Ovo je moj život i moram podnijeti tu situaciju. Pitao sam se - što je ovo? Pitao sam se zašto je to tako? Ali sad sam sretan, radim već godinu dana u Zagrebu, plaća je dobra, mogu opet platiti školarine djeci. Ja sam sretnik i osjećam se kao da sam onaj jedan na milijun koji je dobio sreću", smije se dok govori.
Njegova plaća od 1000 eura i više je nego dobra za njega, u Nepalu je prosjek, kaže nam, 200 eura.
Matija kaže da se svakih nekoliko dana sreće s ljudima koji ne primaju plaću, uvijek naiđu na nekakvu situaciju. A onda kaže da su česte situacije da tek osnovane agencije uzmu na tisuće eura od stranih radnika iz trećih zemalja samo da ih dovedu u Hrvatsku, a da ih onda ni ne dočekaju na aerodromima. Prepuste ih ulici i sudbini.
Ostavljen na aerodromu
Tu je sudbinu doživio Prakash Roka Magar. "U Hrvatskoj sam šest mjeseci, ali kad sam stigao na aerodrom, moja tvrtka nije me preuzela. BIo sam u hostelu mjesec dana, šef me nije primao. Nisam mogao doći do ljudi iz kompanije. Primili su me Ružica i Matija", govori nam. I on radi na projektu građevine, plaća mu je, kaže 1000 eura.
Matija otkriva koliko stranci plaćaju da dođu: "Prema onome što ti ljudi govore, to su iznosi od 4000 do 7000 eura. Nisam siguran dižu li kredite da bi došli ili od nekih lica, nikad ne ulazim u to. Ali ako su zajmovi, treba to vratiti. Samo godinu dana takav radnik treba raditi da bi vratio zajam. A što s onima koji mjesecima nisu primili plaće? Tkavi trebaju raditi i godinu i pol ili dvije godine samo da vrate takav zajam", govori Matija.
Magar ima plan ostati u Hrvatskoj pet ili šest godina, a onda aplicirati za trajni boravak. Volio bi imati i obitelj u Hrvatskoj. U Zagrebu radi kao zida, njegov kolega 1 i u Nepalu je radio u graditeljstvu kao električar i vodoinstalater.
Mjesecima bez plaće
A s nama u društvu bio je i Parakash Pariyar. On nas je pozdravio na hrvatskom s velikim osmjehom: "Dobar dan! Namaste!"
Namaste je inače nepalski podzrav koji izgovaraju s velikim poštovanjem sklopljenih ruku i blagim naklonom prema sugovorniku. On je stigao u Zelinu i raio četiri mjeseca, a onda su prestali isplaćivati plaću. Pola godine nije primao plaću, poslodavac je govorio da se strpi, no njemu je usfalilo i hrane. Imao je nekoliko prijatelja iz Hrvatske koji bi mu dali po 100 kuna da kupi za jesti. Svoju priču govori na hrvatskom, u našoj je zemlji već dvije godine.
"Nisam primao plaću i to je bio veliki problem. Imam mamu, tatu, suprugu. Govorio sam - gazda, daj mi novac! On bi rekao - čekaj malo, radi! Šest mjeseci je prošlo. Prijatelj mi je dao broj Ružice, nazvao sam i stigao kod njih", kaže. I on je morao platiti oko 6000 eura da bi stigao u Hrvatsku. Njemu je trebao posao, kredit u Nepalu morao je vraćati, obitelj je čekala.
"Sad imam sve, hranu, novci su dobri, Hrvatska je dobra zemlja. Želio bi ostati tu četiri ili pet godina, a onda se možda vratiti u Nepal, tamo sam četiri godine radio kao kuhar u hotelu, a onda na građevini keramiku", otkriva nam svoj životni put.
