'Nemam puno da ti ponudim... par zagrljaja i jedno čisto srce!'

Što reći nakon tjedna punog užasa koji je zadesio naše sunarodnjake i susjede te koju poruku poslati?

Kako ne ostati skrušen i skroman pred silinom prirode koju su osjetili mnogi iz ugroženih poplavljenih područja te kako u ovim trenucima stavljati svoje probleme ispred njihovih?

Suludo mi je i započeti pisati o tome 'ko tu koga je*e, tko je na kog ljubomoran i 'ko na kog i zašto drka jer mi se čini krajnje neprimjereno naše svakodnevne 'tragedije' uopće oslovljavati tragedijama. Ova situacija je veća od svih nas i imam preveliko strahopoštovanje prema njoj. No, ono što je tužno je da je se morala dogoditi poplava da bi Balkanci shvatili da se ne mrze, suprotno dosadašnjim uvjerenjima! Ljubav i čovječnost je ipak prevladala, među većinom! Solidarnost je izbrisala granice.

Iz novinarske perspektive, pratiti poplave koje su zadesile velik dio Balkana bome nije lak posao, pogotovo zato što smo od toliko crne kronike postali robotizirani pijuni pa favoriziramo vijest prema broju mrtvih (ako se neki krvavi događaj dogodio u nekog ŽNJ zemlji na 'preko mora i dolina' kontinentu, onda to nerijetko niti nije toliko bitno), a da ne govorim da se takvu vijest s većim entuzijazmom uočimo i prenesemo jer je objavljiva.

Zato je pljuska još veća kad vidiš da se u tvojoj neposrednoj blizini događaju takvi užasi i tek kad si ti ili netko od tvojih bližnjih upleten u cijelu situaciju, počneš je biti svjestan i uspiješ si vizualizirati taj užas te napokon iskreno SUOSJEĆATI.

To se meni dogodilo ovih dana jer mi je glava zatrpana snimkama uplakanih ljudi, nemoćnih životinjica te enormne empatije ljudi koji su spremni pomoći.

Oni koji su ostali bez svega bome sigurno nemaju pristup internetu tako da pokušajem uveseljavanja preko svog teksta zasigurno neću njima nabaciti olakšati teške dane, ali ako postoji mala šansa da to učinim vama koji se empatično solidarizirate s ljudima kojima je život postavio još jednu prepreku na njihovom putu, onda je moja misija ovdje ispunjena...

Ili ja odrastam i postajem baba ili je puka slučajnost, ali već drugu godinu zaredom u vrijeme poplava i vodenih valova ja dolazim na posao s ukliještenim živcem u vratu i u pozi zvonara crkve Notre Dame uporno tipkam i pokušavam uhvatiti taj vodeni val i napokon ga smiriti. Kolege su me počele zezati da kako babe osjete promjenu vremena na svom tijelu da je osjetim i ja te da odmah sada odmah prestanem s transformacijom u skolioznu staricu jer ću tako ponovno, i ne daj boRže sljedeće godine, ucoprati nesretne ljude.

Šalu na stranu, odrastam, to je sigurno, no zašto mi se nekako čini da i dalje odupirem tome i da je prilagodba vrlo teška? Ja sam barem za sebe mislila da sam k'o kameleon i gdje me staviš, tu ću boju poprimiti.

Neki dan smo prijateljice i ja pričale o tome kako svaka čast uvođenju zdravstvenog i građanskog odgoja u škole (makar se toga nisu sjetili u naše vrijeme), ali da bi u srednjim školama, ako ne i faksovima bilo koje profesije trebao postojati i kurs imena ''.

Sedamnaest sam se godina školovala, a vjerujem i mnogi vi, ali i dalje imam filing nedovoljnog životnog iskustva. Ima vremena za to, ali kad se na suho nađeš na samom početku tog krivudavog puta, treba vremena da nađeš svoj savršen tempo i jasnu viziju kojom stranom krenuti i gdje i kako se odmoriti. Za vrijeme tog perioda si ogročen, nesiguran, nezadovoljan, neodgovoran, čekaš da ti se gaće same operu jer još uvijek nekako imaš filing da će ti to mamica napraviti, da ne govorim da pare koje i jedva zaradiš nerijetko zdrmiš na totalne gluposti i odjednom se upoznaš s predznakom MINUS na bankovnom računu. Ima se, može se, misliš si. Kad ono, evo neplaniranog izdatka! A gdje je moj crni fond? Nema ga, jer sam neodgovorno dijete koje, kad više ne vidi izlaz, kao plan u krajnjoj nuždi planira pljačku Manduševca kako bi na taj način podmirilo svoje možebitne dugove.

Nevjerojatno je koliko čovjek može ostati rastrojen i ne prestati se iščuđavati u čistoj borbi sa birokracijom, svojim pravima kao čovjeka, bankama, svim tim nervoznim ljudima na tim sumornim šalterima, odnosima u novom društvu ljudi u kojeg naiđu, emocionalnim prekretnicama... Sve u nekom trenutku postane 'too much' za um koji je dotad radio na pola svog kapaciteta i jednostavno odbijao odgovorno odrasti.

Naravno da te obitelj i škola nauče odgovornosti, ali kako koga... Kad te godine 'stisnu' i pritisak okoline postane jači nego ikad da si 'dosad već ipak trebao/la nešto napraviti od sebe', mozak postane žvaka koju ste kaugumirali pola dana i jedva ste je spremni ispljunuti koliko je bez okusa. E onda treba ostati jak i motivirati se.

Isto tako i odlučiti hoćeš li hrabro zakoračiti u bijeli svijet i postati mala riba u velikom moru, ili ostati u ovoj našoj, čupavoj i dlakavoj Hrvatskoj i pokušati postati velika riba u malom moru. Your choice. Samo se ne boj pokušati, onog trenutka kad počneš osjećati nezadovoljstvo. Isto tako, samo ga onda nemoj svesti na vječno lajanje i kukanje o jedno te istom jer pretjerana želja za pravilnom argumentacijom određenog problema koji te muče predstavlja opasnost da oni postanu daleko veći. Djeluj više, je*ote!

"Zanimljivo je zapravo kako si jučer kao dijete mogao povikati : 'Kralj je gol!'i za to čak biti nagrađen, a kao 'ozbiljna odrasla' osoba golom kralju trebaš tepati kako ima lijepo odijelo. Što se to toliko revolucionarno događa u vrlo kratko vrijeme? Koja je i gdje linija koja nas razdvaja od dječjeg i uvodi u svijet odraslih? I zašto je ulaskom u svijet odraslih ponašanje jednog dijeteta potpuno neprihvatljivo?"

"Tko nas to uči da biti odrastao znači zanemariti sve ono što si bio kao dijete? Zar je toliko strašno ako vidim da je kralj gol, to mu uistinu i reći? Zar trebam prihvatiti mišljenje onog ozbiljnog čovjeka u odijelu pored mene koji golom čovjeku pruža ruku i čestita mu na savršenom odabiru odjeće? Što bi mi se dogodilo da uistinu, iz dubine srca, onako dječji uzviknem: 'Hej ljudi! Pa ovaj čovjek je gol! U što vi gledate?' Vjerojatno bih bio etiketiran kao problematik, kao netko tko se bori protiv vladajuće struje. Jer kralj, koliko god on gol i nezgrapan bio, ipak je kralj".

Dok ne dobijem prvu sijedu dlaku ispod pazuha, ne želim si priznati da starim, ali da se moram pokušati snaći na putu odrastanja - bilo bi vrijeme. Skulirano, staloženo, mic po mic, a sebičnim ljudima koji mi stanu na put ću ekspresno poručiti 'šic po šic'.

Možda nekim 'biljčicama' treba da neko vrijeme vegetiraju, lupe dno inertnosti i demotivacije da bi polako počeli rasti prema suncu koje ih hrani. Samo treba pronaći inspiraciju u obliku ljubavi...

I opet ja, nekako, od poplava završim na ljubavi i optimizmu... Što ću... kad te dvije pozitivne emocije toliko osjećam ovih dana sa svih strana... Samo neki od primjera istih koje smo objavljivali i na RTL-u jesu:

On evakuiran, ona volonterka... Epilog - ljubav!'

Ova je slika dirnula cijelu regiju!

Fotografija koja je obišla internet: Pas i mačka spašavaju jedno drugo

Velike poplave na površinu su izbacile i sve one male ljude!

U uništenoj kući i dalje vlada neuništivi bosanski humor!

Baka Slavna 'izdominirala' poplavu i postala slavna!

Potresno pismo dječaka kao simbol humanosti proširilo se internetom

Nadam se da će mi se, jedan dan kad se za 20 godina pogledam u ogledalo i upoznam se sama sa sobom, svidjeti što sam postala, ali i ostala... 'Možda se jednog dana upoznam'... napisao je mali Dominik. Nadam se da ova njegova greškica u pisanju ne znači baš to, da upoznamo sami sebe kad odrastemo i skužimo da smo zaboravili bili djeca...

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo  OVDJE ! Od nedavno me možete pratiti i na mojoj službenoj  Facebook stranici 'Priče izTine' .