Reakcija ove udruge bila je više-manje predvidljiva, a da ih "ponešto dorađen" program nije nimalo umirio, daje se naslutiti iz priopćenja koje su izdali netom nakon njegovog predstavljanja. Iz ovog priopćenja izdvajam pitanja koja su mi posebno privukla pažnju:
- Tko daje pravo nekakvom "stručnjaku" da se miješa u vrlo odgovoran roditeljski posao odgoja djece ako sami roditelji to ne zatraže?
- Tko može bolje od roditelja odgojiti vlastitu djecu, naročito kad se radi o vrijednosnim pitanjima, posebno vezanima uz spolnost i spolni život?
- Zašto je ovaj program "odgoj", a ne "program"? Program bi prenosio informacije, a odgoj implicira promjenu ponašanja.
- Kad je država (i ministarstvo) sebi dala pravo da "odgaja" našu djecu?
- Čije su to škole, tko ih preko svojih poreza financira ako ne ti roditelji? Ti isti roditelji imaju pravo (čl. 63 hrvatskog Ustava) i odgovornost zahtijevati programe u skladu sa svojim vrednotama.
Roditelji su poprilično tašta kategorija pučanstva
Pitanje roditeljstva i odgoja djece spada u onu grupu osjetljivih tema gdje čovjek mora djelovati kao da hoda po jajima. Naime, roditelji su poprilično tašta kategorija pučanstva. U tu kategoriju, kao roditelj, i sama spadam. I nije me uopće sram to izjaviti. To je valjda neki prirodni zakon – rodiš to dijete, ne spavaš noćima, preboliš s njim sve njegove dječje bolesti, ispraćaš ga u vrtić, pa u školu, učiš s njim, ponekad mu pišeš školske zadaće, vodiš na cijepljenja, drhtiš od brige, strepiš i danju i noću, oblačiš ga, hraniš i onda ti dođe neki nadobudni tikvan i kaže: "Moglo je to i bolje."
Što je najgore od svega, vjerojatno nema roditelja koji nije doživio da mu istu tu konstataciju u lice tresne i isto to vlastito, obožavano dijete. Koliko god naša roditeljska taština patila, moramo priznati da najčešće i jest "moglo bolje". Ali nismo znali ili nismo htjeli znati kako. Roditelji su, istina je, oni koji žele najbolje za svoju djecu i to je oduvijek tako. Osim kad uopće nije tako. Da to (pre)često nije tako, pokazuju nam neumoljive statistike o broju zlostavljane djece u Hrvatskoj i diljem ovog tužnog planeta.
Šokantni podaci
Evo što kaže hrvatska statistika, htjeli mi to čuti ili ne:
"Svako četvrto dijete u Hrvatskoj, u dobi između 11 i 16 godina, lani je najmanje jednom bilo ozbiljno fizički zlostavljano u obitelji – roditelj ga je udario šakom u glavu, nogom u tijelo ili lupio teškim predmetom. Njih 41 posto roditelji kažnjavaju batinama, šamarima ili čupanjem za kosu. Mnogo veći postotak djece, njih 66 posto, izložen je psihičkoj agresiji roditelja..." (J. L. 2012.)
Dalje: "Šokantni podaci: U Hrvatskoj je gotovo svako peto dijete seksualno zlostavljano. Svako peto dijete u Europi doživjelo je neki oblik seksualnog zlostavljanja, a u Hrvatskoj je u djetinjstvu seksualno zlostavljano 18,1 posto djece, pokazuju najnovija istraživanja koja su iznesena na stručnom skupu u Tribinama Grada Zagreba. Od toga broja njih 13,7 posto doživjelo je zlostavljanje koje uključuje dodir tijela. Od oko pet tisuća djece koja se godišnje nađu u postupku, 2.484 su žrtve zlostavljanja u vlastitoj obitelji." (J. L. 2011.)
Ove užasavajuće činjenice na neki način mogle bi poslužiti kao odgovor na sva pitanja udruge Vigilare.
Dakle, tko daje pravo nekakvom 'stručnjaku' da se miješa u vrlo odgovoran roditeljski posao odgoja djece ako sami roditelji to ne zatraže?
Pravo tom stručnjaku daju navedene brojke i postoci. U ovom pitanju pojam "stručnjak" je stavljen u navodne znakove. Jest da djeluje malo zločesto, ali zašto ne – nije svaki stručnjak zaista stručnjak. Ali, isto tako, nije svaki roditelj – roditelj. Što se tiče toga da bi se dotični stručnjaci trebali miješati u vrlo odgovoran roditeljski posao odgoja djece samo na roditeljsko traženje, dajte, budimo odrasli.
Mi roditelji vrlo se rijetko na takva traženja odlučujemo. Jer svaki od nas smatra da radi najbolje za svoje dijete. To je ona taština, to je ono neznanje koje sebi jako, jako teško priznajemo.
Tko može bolje od roditelja odgojiti vlastitu djecu, naročito kad se radi o vrijednosnim pitanjima, posebno vezanima uz spolnost i spolni život?
NITKO. Ima jedna stara narodna: "Onaj koga majčina ljubav ne ugrije, taj cijeloga života zebe." Nema tog stručnjaka koji može nadoknaditi manjak ljubavi, plemenitosti, poštovanja i razumijevanja djetetu koje to nije dobilo u svojoj kući. Zato "stručnjaci" ustvari i ne pokušavaju odgojiti našu djecu. U većini slučajeva, najviše što mogu je (donekle) sanirati nastale štete u dječjim dušama i srcima.
I dati im informacije koje im mi, savršeni i nepogrešivi roditelji, nismo dali. A nismo im ih dali jer je većini nas pitanje spolnosti tabu-tema, kao što je bila i našim roditeljima i roditeljima naših roditelja. Svaka čast čuvanju određenih obiteljskih vrijednosti, ali neznanje sigurno ne spada u jednu od tih vrijednosti.
Zašto je ovaj program 'odgoj', a ne 'program'? Program bi prenosio informacije, a odgoj implicira promjenu ponašanja
Smiješno i kontradiktorno – s jedne strane smo uvjereni da je u životu najvažniji kućni odgoj i da sve što dijete donese u svijet "nosi iz svoje kuće", a s druge strane vjerujemo da će ga tamo neki zločesti učitelji, pedagozi i stručnjaci preodgojiti čim prijeđe kućni prag, k'o da nikad majku i oca nije imalo?
Ne radi se ovdje ni o odgoju ni o programu, nego o informaciji. A informacija ne odgaja, nego upoznaje dijete (i odraslog, također) sa svim bojama planeta na kojemu živi. Ako zatvorimo oči, te boje neće nestati, to danas čak znaju i naša djeca.
Kad je država (i ministarstvo) sebi dala pravo da 'odgaja' našu djecu?
Pretenciozno pitanje, ali jedan od mogućih odgovora bi možda mogao biti – vjerojatno onda kad je Hrabri telefon počeo zvoniti 24 sata dnevno?
Čije su to škole, tko ih preko svojih poreza financira ako ne ti roditelji? Ti isti roditelji imaju pravo (čl. 63 hrvatskog Ustava) i odgovornost zahtijevati programe u skladu sa svojim vrednotama
Ovo pitanje mi se ustvari sviđa. Te škole su naše. Hoću reći, sviju nas, naše djece, države i roditelja. Malo više povjerenja ne bi nam škodilo. Nitko nam ne brani budno pratiti tko nam i kako obrazuje i "odgaja" djecu, ali kad je zdravstveni odgoj u pitanju, čega se to bojimo?
Da će naša djeca kroz program zdravstvenog odgoja saznati da je ponekad jako uputno i roditelju reći "NE"? Da će naučiti kako braniti svoj tjelesni i psihički integritet? Da će, na kraju krajeva, saznati da IMAJU PRAVO braniti svoj integritet? Smatram da je ovo najvažnije što bi svako dijete trebalo naučiti. Zašto? Zbog gore navedenih crnih brojki o zlostavljanju u OBITELJI.
Koliko god nam se ti podaci ne sviđali ili nas šokirali, oni su stvarni. Zato bismo trebali prestati s koljena na koljeno prenositi neznanje. Da nam djeca ne bi završavala na pogrešnim koljenima.
