Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti, Stranka Ivana Pernara i Domovinski pokret Miroslava Škore tri su političke stranke čiji nazivi, osim toga tko stoji iza njih, govore i mnogo o njihovim šefovima. Ovaj trend, koji je rijedak u svijetu, kod nas je počeo uzimati maha. Nakon što je Milan Bandić to učinio prvi 2015., prošle subote je to učinio i Miroslav Škoro.
"Postojeći zakon ne dopušta da ja budem nositelj svih izbornih lista. Zato danas utemeljujemo Domovinski pokret, a puni naziv mu je Domovinski pokret Miroslava Škore. Moje ime i prezime nije u nazivlju da bih ja bio popularniji i poznatiji, nego zato što je zakon takav kakav jest. Uvjeren sam da će moje ime vrlo brzo postati nebitno jer ćemo do izbora iznjedriti cijelu paletu novih, sposobnih, neopterećenih i poštenih imena i prezimena", poručio je Škoro u subotu tijekom osnivačkog skupa, a njegovi suradnici su pojasnili kako je "ime Miroslava Škore već prihvaćeni brend, a u imenu pokreta služi kao dodatak zbog lakše prepoznatljivosti.”
Problemi s koaliranjem
Iako svaki od njih ima svoje razloge zašto je baš tako nazvao stranku, stručnjaci za političku komunikaciju u tome uočavaju i pojedine karakterne osobine, ali i probleme koje takav odabir naziva nosi.
"Dok je to u svijetu rijetkost, kod nas je to prisutno, što znači da osnivači tih stranaka vjeruju u moć i funkcionalnost takvog modela. Oni time žele preliti svoj imidž na cijelu stranku smatrajući sebe najpopularnijim, najprepoznatljivijim i dominantnim u očima javnosti. I u takvim slučajevima uglavnom upravo te osobe jedine komuniciraju s javnošću. Komunikacijski bi to moglo značiti – stranka to sam ja, iako će vam svatko od tih osnivača sigurno reći da to nije tako. No, kada se odlučite za takav model, imate problem s koaliranjem. Jer tko će se svrstati uz vas ako zbog vašeg imena u nazivu stranke ima osjećaj da gubi identitet. Recimo, Škori bi puno lakše bilo koalirati da su mu u nazivu stranke ostale samo one prve dvije riječi, a bilo bi mu to bolje i za privlačenje novih članova, pristalica, a danas sutra i birača", rekla je Večernjem politologinja i komunikologinja Smiljana Leinert Novosel.
Svjestan izbor imena
Objasnila je kako je svoje ime u naziv stranke Škoro dodao znajući da je popularan i blizak ljudima te je to htio iskoristiti kao "hvatač pažnje" prije skorašnjih parlamentarnih izbora, što bi mu omogućilo jači upad na političku scenu. No, Leinert Novosel smatra da to može biti i kontraproduktivno, jer će teško postići partnerski odnos s ljudima koje misli okupiti oko sebe. Nju takvo imenovanje podsjeća i na znakove uzdizanja te davanja posebnog značaja samom sebi, a psiholozi u takvim potezima vide i još neke osobine.
"To zvuči kao neki 'mesijanski sindrom'. Bez mene nema išta. Bez mene će sve propasti. Ako moje ime nije istaknuto, ljudi neće vidjeti vrijednost, značaj, a kada vide moje ime, pomislit će da sam ja rješenje, garancija za sve. Nema nijedne riječi ili fraze koja bi zvučala tako upečatljivo i obećavajuće kao moje ime. Poklonicima spomenute trojice naših političara imponirat će da se njihova imena i tako ističu, a onima drugima smetat će da se cijela stranka identificira samo s jednom osobom. U slučaju koaliranja s nekim malim, beznačajnim strančicama nečije ime u nazivu veće stranke baš i neće smetati, možda će time čak i malo podići svoj rejting. No, onim iole poznatijim i ozbiljnijim strankama to neće biti drago. Bojim se da se u sva ta tri slučaja do tog tragičnog zaključka, da se stranka nazove vlastitim imenom, došlo svjesnim izborom", zaključila je psihologinja Mirjana Nazor.
