Ako je suditi po krajnje šlampavom načinu na koji je Vlada propisala kakve uvjete popisivači moraju zadovoljavati da biste ih, pod prijetnjom kazne od 800 kuna, pustili u privatnost svog doma, samo nas sreća može spasiti od puno gorih situacija od one da nekakav dupeglavac ne želi u popis unijeti što smo po vjeroispovijesti ili nacionalnosti.
Neki je genijalac, u moru sličnih koje je uhljebio državni aparat, 'zaboravio' da bi od kandidata za popisivače, kao i većina ozbiljnih tvrtki pri razmatranju kandidata za posao, neizostavno trebalo tražiti potvrdu o nekažnjavanju koju izdaje svaka policijska uprava. Ozbiljni poslodavci time žele zaštititi sebe, druge zaposlenike i svoju imovinu od osoba koje su se teže ogriješile o zakon. No, za popisivače stanovništva koji, po ovlasti koje im je dala Vlada, ulaze u domove nemoćnih staraca, ljudi koji žive sami, kucaju na vrata domova u kojima mogu zateći samo maloljetnu djecu takav uvjet nije propisan. Za njih je, zaključili su u Državnom zavodu za statistiku, dovoljno da su punoljetni, da imaju završenu srednju školu i čitljiv rukopis.
Tako se dogodilo da po kućama u Svetoj Nedjelji obilazi te ljude i propituje ih o spolnoj i vjerskoj orijentaciji 23-godišnji popisivač M. S., koji je prije tri godine pravomoćno osuđen (zatvorska mu je kazna preinačena u tri godine uvjetno) zato što je na sudu utvrđeno da za Židove smatra da su 'gamad' te da bi 'homoseksualce trpao u logore' jer 'pederi nisu ljudi', odnosno da je pisao blog pun mržnje prema osobama druge rasne, etničke ili seksualne orijentacije. Kasnije osuđenom neonacistu na sudu je utvrđeno da mržnju širi 'izravnom namjerom', a on se nije niti pokajao zbog svojih nedjela.
Osuđeni neonacist? Nema veze, nitko se nije žalio
Nakon što je sve ovo otkriveno, Državni zavod za statistiku nije cijeli dan odgovarao na upite novinara o tom slučaju, da bi u večernjim satima na jednoj od televizija bila emitirana doista začudna izjava ravnatelja tog zavoda.
"Nemamo nikakvu pritužbu da je on bilo čime ugrozio svoj rad kao popisivača i logično je pitanje treba li čovjeka koji je već kažnjen izopćiti, isključiti i ne dati mu više nikakvu šansu u društvu", rekao je ravnatelj DZS-a Ivan Kovač.
Nakon takve izjave doista se treba zapitati tko tu koga i zašto? Dakle, tek ako osuđeni neonacist i mrzitelj drugačijih naleti na osobe koji žive u istospolnoj zajednici ili su se rodili kao Židovi, Romi ili pripadnici bilo koje od brojnih skupina neprihvatljivih tom problematičnom mladiću i izvrijeđa ih, možda možemo očekivati da će netko konačno reagirati?!
Humani plašt borbe za opstanak u fotelji
Reakcija ravnatelja Kovača još je nevjerojatnija kada se zna da je po kratkom postupku i potpuno opravdano iz redova popisivača isključio one koji su u rubriku vjeroispovijesti odbili upisivati pravoslavce.
No, promotri li se problem kroz prizmu moguće odgovornosti ravnatelja Kovača, tada njegove reakcije postaju znatno prozaičnije. Kod suspendiranih popisivača svima je jasno da se među 15.000 angažiranih popisivača uvijek mogu naći i oni koji nisu uspjeli ili nisu željeli savladati upute za obavljanje svog posla.
Kod osuđivanog neonacista stvari su ozbiljnije i netko bi konačno mogao pitati ravnatelja Kovača zašto to nije spriječio i među kriterije za popisivače osim punoljetnosti i lijepog rukopisa uvrstio i potvrdu o nekažnjavanju.
E, tu bi se stvari mogle zakomplicirati i ravnatelju ugroziti status prvog statističara u državi. Budući da to Kovač nikako ne želi, svoju udobnu fotelju štiti izjavama općehumane naravi o tome kako se čovjeka ne može isključiti iz društva. Pa nitko nije niti tražio da ga se isključi iz društva. Ima tisuće poslova na kojima bi taj mladi čovjek trebao i mogao razmisliti o nužnoj promjeni svojih društveno neprihvatljivih stavova. No, među tim poslovima sigurno nije ulazak u privatne domove njemu nepodnošljivo drugačijih sugrađana. Zar nije tako, gospodine Kovač?
